"Oluja" na koju sam danas simbolično htela skrenuti tek neku pažnju malu, jeste ta divna "oluja" prekrasnih fotografija što tek su preda mnom sa mojih divnih putovanja i "ludovanja"...Grmi i kiša nam stiže... Srećom, nama nije stigla, a kome jeste ne znamo...
Mihailo Lalić: "Nastupio je prelazni period s pirpirevkom korak naprijed pa dva nazad...Neki su neke izbacili s glavnog kolosijeka na sporedni, neki stigoše i na slijepi...Niko ne zna otkud nekim potreba i sklonost da maštaju, da zloslute o čovjeku i njegovim dušmanima, borbi, slomu. Odavno sam pozaboravljao šta sam sve tada isfantazirao...Prolaze ljudska pokoljenja kao ovce niz livade, gledaju ta tajna slova i ne nalaze u sebi snage da odgonetnu njihova značenja...U stvari su izuzetne, idealne životinje: smirene, čiste, bezbrižne, nevine. Ne hrane se i ne rastu, ne jašu se, ne kote se i ne bazde. I nijesu jednoliko slične jedna drugoj - ni četvoronožne, ni dvonoge ni podložne nekom drugom sortiranju...Dok se uspinjem uzbrdicom uz pustu tvrdu Bjelotinu, sam kao neki žrtveni jarac natovaren više tuđim nego svojim grijesima - čini mi se da moj teret ne postaje teži no lakši: smanjuje se. Privučeni zemljinom težom, grijesi jedan za drugim propadaju kroz prslu vreću i niz strminu se kotrljaju zajedno s kamenjem što se opučilo iz ležišta. Sve manje ih je, lakše mi je - nek ih đavo nosi u duboke virove prošlosti!...To se događa iznenada: pukne opna u kojoj je bila zatvorena uspomena, javi se ime koje nijesam bogzna otkad pomenuo, zamiriše zrela paprat kao prvi put u životu, neki neznani i nečujni doziv oživi slike od prije pola vijeka...Ravnica nikad nije radoznala; ravnodušna je prema strancu, kao i prema svom rođenom - ne primjećuje ga kad naiđe ni prvi put ni posljednji. Ne osjeća ništa novo, sve joj je ravno, svaku novost preokrene u obično, prašinom dosade pokriveno.Drukčije je u brdima: iza svake okuke motre radoznali osmatrači svrh glavica...Najzad sam se odbio od ljudi - odmaram se od trpija i moranja. Iako znam da me ne traže, više volim što se ne zna gdje sam - ni da me prevare, ni da mi narede, ni da me navedu na plitke vode razgovora, mlakog slaganja ili mrgodnog odbijanja. Sjedim na kamenu pored česme, slušam vodu kako pjeva obradovana što vidi sunce...Evolucija je završena, posebna iskustva izgubljena...konj, pas, slon, pa i ptice malih glava pamte uvrede i spremne su da ulože napor s ciljem da nešto pravde uspostave...Smučilo mi se na hartiju i na sve što se njom može postići. Bacio sam pero kroz prozor i čitavu godinu dana nigdje retka ne napisah. Sad, pošto sam se odmorio, prisjećam se nekih stvari...Uostalom, rekao sam sebi najzad - ako je svijest radnih ljudi toliko plitka, tanka i slabačka ili špekulantska, prevrtljiva, podmitljiva i odana kapitalizmu i nikakva - šta ja tu mogu?.... I ako je razvitak društva zavisan od moje jadne volje, slabe snage, zamorenog zalaganja - onda, vala, neka svijet ide kuda hoće!...Čim se negdje ljubav umješa, nije lako odrediti je li za zlo ili za dobro...Težak dan s oblacima, sa zaparom, sa željom da se izađe iz kože - vjerovatno s viškom pozitivne jonizacije. Sve su mi knjige prevaziđene i dosadne, skorašnji planovi besmisleni, poznanici podmukli i zlonamjerni. Ako samo izađem iz kuće - biće svađe!...Došlo je vrijeme da se više ni knjigama ne može vjerovati...Do viđenja, varljiva ljepoto večernjih oblaka, možda ćemo se opet jednom sresti negdje iznenada, pod ovim ili nekim drugim zvijezdama...Lijepo je samo ono što se ne da objeručke uhvatiti, što se više nema no ima, što se želi ili se osjeća da se gubi, za čim se strepi, i što se ne može zadržati. I to što smo živi - lijepo nam je možda samo zato što znamo ili bar slutimo da ga možemo izgubiti svakog časa...Priroda nas ubjeđuje u stabilnost i obavezuje na čvrstinu vjere, srca, karaktera, a društvena sredina nas tjera da se mijenjamo, dvoličimo i za nove promjene spremamo, da se povijamo prema vjetru eda bismo se snašli u životu...Izdati je, u ono vrijeme, među gospodom ministrima i poslanicima, bilo lako kao popiti čašu vode...Danas se postiže najveći uspjeh sa stvarima koje su nerazumljive. Ima mnogo pjevača koji ne umiju da pjevaju, mnogo slikara koji ne znaju da slikaju, mnogo pisaca neznalica, a ipak pišu i objavljuju. Naše vrijeme obožava hohštaplerske diletante...Što da biraju nepoznate neprijatelje izdaleka kad već ima dosta znanih i mrskih u blizini?...U posljednje vrijeme sve češće mi se dešava da, kad s nekim razgovaram, opazim na kraju da tu u stvari nije bilo razgovora. Nijesmo imali vremena da saslušamo jedan drugog, no je svako svoje probleme, motive i fiks-ideje provjetravao i pakovao da se i dalje nosi s njima.Jesmo li to kolektivno oboljeli od receptivne afazije, nesposobnosti ili smanjene sposobnosti prijema verbalnih informacija?... Ili je to samo još jedan signal više da nas naša životna jesen opominje da je prošlo naše"...
