уторак, 31. мај 2016.

У ПОТПУНОМ ИЗДИСАЈУ...



У потпуном издисају дана, 
одбија се искра златоткана, 
као гласно дозивање жаба 
у празнини оштрих литица 
и страна, ту где камење 
подупире тишине и ту 
где слатке сенке поодавно 
бивају враћене у близину 
недирнутог цвета...

Пролећни пљусак 
укочености ове, 
нагло односи време и 
залуд се живи снага, 
штедљива од заборава и 
навика писања у бесконачно 
троши  и пажљиво роји, 
ту где још треба 
причекати ову хартију 
ненавиклу на сувише 
свечану вредност...

Игра после времена, 
храбро отвара преостали глас, 
са оне стране ватре, коју су 
зажегле олује по 
избразданим ивицама 
пешчане свести, више једнакости 
блиско, него покрету, из кога 
отиче гужва и отужна прашина 
без речитости штетне, 
док заклапам очи свеле...

МОЛИТВА ОБЕШЕНОГ ЧОВЕКА...



Избија тако урезано сећање 
на онај подругљив доживљај, 
кога треба разуверити испод 
овог озарења срца и написати 
путописну згоду, као у тражењу 
кључа среће, кад нема линије 
на длану, у сасвим обичном 
магловитом сагледавању, 
у глувим замућеним сатима...

У завежљају моје душе 
окамењено време, где се 
браним од тог грчевитог бола, 
који изузетно паралише 
моје руке, док предамном страх, 
да изенадно тешко пишем 
и гледам како тај немир 
оскудности показује сав напор 
и зебњу, а ја као да ишчезавам 
без моћи руку у шапат угушеног звука...

Забринута неуспелост окренута 
свом болу, напушта једнолични 
пљусак бљеска, што се као 
талог окорело саставља у 
малој снази и завршетку 
босоногог простора...

Оклевање између две 
прећутане речи, на обали 
чудесног ништавила, 
уплашено се зариче у своје 
издахнуле моћи обичаја...

Заобилазим слутњу, да моћ 
покрета јесте лака и 
претоварена остатком јучерашњег 
бола, баш ту где изгубила се 
стварност бесмисленог хода, 
под чудно узвишеним знањем, 
да необичност је тек покопано надање, 
нејасно и неуредно, без спокоја, 
са увећаним призором невоља, 
као лакомислена молитва обешеног човека...

AVE CEZARE I TEBI LALIĆU!!!...



Neki ljudi ni posle svih veštačkih simulacija, a ni manipulacija, ne uspeju da postanu nazovi braća...Ave Cezare i Tebi!!!...Danas, kao i svagda, nije bilo, a niti će biti isplatljivo - biti "advokatom nepismene raje"...


Mihailo Lalić: "Možeš li mi jednom riječju reći zašto je propala stara kineska civilizacija?"..."Dogma", kaže sveznalica. "Zbog dogme je propala"...se dočepam starih čarapčina od hartije i filozofije, te da mi prođe vrijeme...Ipak je teže s krajem no s beskrajem na kraj izaći, zato što smo u kraj sigurni, njegovi smo. Beskraj je tek pretpostavka, fantazija koja nas dovodi na ivicu provalije: otkrivamo besmisao našeg postojanja gdje su nam na izbor date 3 verzije: ovo što jesmo, ono što ćemo biti poslije kraja, i ono što bismo bili kad kraja ne bi bilo. Nijedna od te 3 mogućnosti nije privlačna, a četvrte nema...Na ono što priča Homer ne može se staviti datum. Strogo uzevši, to i nije prošlost. To je jedna vremenska kategorija koja lebdi nad vremenom, stalno žudeći za sadašnjošću...Kod ljudi, naprotiv, sve je stalo ili krenulo nekud unazad. Čuju se i razumiju samo prijetnje i ucjene. Nema dana kad se ne nišane, izazivaju, čerupaju i čereče. Sveštenstva, crkve, države, partije - niko nikog ne razumije ni kad gaču sličnim ili istim iznijansiranim diplomatskim žargonima. Nemaju vremena ni da čuju jedni druge, pošto svako svoje jektenije sa svoje džamije ćurliče. Ima tumača svakojakih, sa svake strane - od toga galama ne postaje manja, ni manje mutna i krvava...Mislim da je vjerovanje u seobu duša poteklo iz onoga što se vidi, a vidi se da braća ljudi manje ili više liče na braću i sestre životinje. Neki im liče licem, neki stasom ili ponašanjem. U tome su više klase više odmakle. Njihovi se pripadnici profesionalno trude da oponašaju toteme predaka - kurjake, međede, veprove, orlove, a njihovi pomagači pse i lisice...Razlika je samo u tome što se u ratu i u miru neko snađe, a neko ne snađe. Dvojaki se bolje snađu, i tu ništa ne pomažu lijepe priče o poštenju...Oblaci odlaze, a mi ostajemo. Ostajemo dok se može, nestajemo kad se mora...Moji junaci nijesu bili takve sreće. Naprotiv, često su bili prisiljeni da nespremni i zbunjeni odigraju svoje uloge pred publikom koja ih mrzi iz dna duše, zavidi im, ruga im se, sveti im se, rezili ih i gleda ih preko nišana, pažljivo cilja i vješto gađa iz busije. Nevješti poslu i zanatu, branili su se neprecizno, odstupali neodlučno, više ginuli nego što su ubijali - pa im je i to ubrojeno u krivice...Smirilo se poslije svega. Ne puca se kao prije, ali se borba i dalje nastavlja - neravnopravna kao vazda. Traži se junaštvo bez publike i protiv publike sakrivene u busijama i podmukle...najteže je prikazati dobrog čovjeka. Ma kako se pisac trudio, mučio i cijedio da ga učini shvatljivim i vjerovatnim - plemeniti, dobri čovejk i dalje ostaje stranac, tuđin, nevjerovatan u svijetu navijenom da od dobrih napravi zle...Poznato je da ćurke i patke usvajaju i materinski odgajaju malog fazana ili kokošije pile. Dobrota prirode nije čekala čovjeka da dođe, da je on pronađe. To da je čekala, možda nikad ne bi dočekala: čovjek, golišavo i jadno stvorenje, ne bi se mogao održati da ga nije dočekalo milosrdno krilo prirode.Dobrota je stara, stara. Možda je i zastarela i malaksala, možda sudbina traži način da je u ljudskom rodu ukine - bar tako izgleda prema filmovima koji nam dolaze sa Zapada. Tamo sretamo junakinje, na primjer one iz Dinastije, što bi radije svoje otrovale no tuđe pomogle i podigle...Budnost je nasilje i prokletsvo podjednako omrznuto na jugu i na sjeveru. San je bolji, kaže Hajne...Ne primiči se ponoru istine - jeziv je...Tako me ima u daljini, u prošlosti, na nekoj zvijezdi... Ima me svud gdje pogledam, i to nijesu samo mjesta kroz koja sam prolazio: nazirem neka iz budućnosti - po nečem ih prepoznajem i čudim se kako su slična sama sebi kao da su već stvorena...Čas sam jedno a čas drugo, a između toga ništa, nekad sasvim blijedo ništa, prosto ništa uspavano i tri tačke...Sloboda nije zvijer u šumi - da se opkoli i uhvati... Sloboda je nešto živo i cijelo: ako je ubiješ za jedne, ubio si je i za druge. Ako je uplašiš mašući oružjem, ili je zatvoriš u ogardu - ona više neće biti sloboda, pa ni ličiti na nju neće i ne može. Strah je preobrazi u neslobodu, u pretvaranje i lagariju - pa šta ti vrijedi da osvojiš nešto što će biti blijeda slika ili utvara od onoga što si tražio?... zašto je, pored toliko visoke učenosti i pameti, u našoj zemlji glupost tako moćna, a pamet nemoćna?...Nazirem da je glavni razlog to što se kod nas dohodak dijeli - "po božjoj pravdi": ko ima više grabi još više, a ko manje - navikava se da prođe s manje.Tako, uoči svakog sastanka mirim savjest. Dosadilo mi je to mirenje, jedva čekam da mi prođe mandat od kojeg sam se uzalud branio...Tragovi našeg žamorenja, naših zamjerki i kritika upisuju se u biltene koje niko nije lud da čita...Žale se - ne baš bez razloga. Prosvjetni radnik s fakultetom ima platu od 4.200 dinara, a njegova žena s osmogodišnjom školom radi u zadruzi - plata joj je 4.800. Zar i njemu ne bi bilo bolje da nije učio školu? "Funkcioneri" zadruge, seljaci, čine isto što vide od viših rukovodilaca: sami sebi odrežu platu često dvaput veću od plate prosvjetnih radnika...Tako je šugavi konj ostao da širi zarazu. Sad nije sam, niti je zaraza ostala samo na konjima..."O, živote idiote!", što rekao srpski pjesnik...I moja je zemlja poražena, ali ne u ratu no u miru, ne od neprijatelja no od saveznika: jedni su je odgurnuli s kolosijeka, a drugi je prihvatili da je deru kamatama. U tom procjepu, u tom mlinu - prezadužena, osiromašena, otadžbina gastarbajtera, izvoznica džeparoša i gangstera - šta kome ima da kaže ona, koga može interesovati o čemu njen pisac priča?...Njen pisac, čija riječ ne prelazi ni preko prvih obnovljenih vjerskih plotova, pojačanih republičkih međa, nazubljenih opštinskih taraba...Za koga to pišem, kome upućujem svoju riječ?...Čitav sat sam izdržao da to slušam: sto godina ponavljaju stare stvari i prodaju ih kao nove...Onda jedan komunista, začuđen, pita:"To znači da ljudi ne smiju znati istinu?"."Da, istina ponekad nije revolucionarna", kaže drugi.Time je dosta dobro okarakterisan trenutak u kojem "civilizovani svijet" životari i tiho cvili...Riječi su mu uvenule i nekako se smežurale, nijesu ono što su bile, nema volje da ih ređa...Navikli smo da nagrada nije pravda...Predstava o umjetnicima kao budalama i sanjalicama najveća je glupost. Odakle samo ljudima ta ideja da su umjetnici osobenjaci koji žive u oblacima?... Umjetnost je odnos jednog čovjeka prema svijetu. To je RAZUM, upravo kao i sam ŽIVOT. Ljudi koji ne shvate da devet desetina života čini razum upadaju u niz problema..."Ne dam!", viknuo sam u slušalicu. Tako: da i ja nekom nešto viknem, a ne samo oni meni!...Budući svijet može biti oslobođen banalnosti, nedostataka, dosade, grubosti i nepravde, a zato treba dolazak te budućnosti ubrzati milom ili silom...Sigurno je samo jedno: pisanje je uzaludna borba protiv zaborava... Osim toga, pisanje je nešto slično amaterskoj speleologiji. Privlači nas donji svijet, spuštamo se da privirimo i oslušnemo šta je to što odjekuje, huji, ječi negdje dolje. Povratak otuda nije baš siguran. Ako se vratimo zdravi i živi - znači da smo prerano pobjegli; ali ako se dublje zaglibimo - više se glava ne iznese. "Ili se vratimo, a bez kose kao Herakle, ili bez jednog dijela stražnjice kao Tezej"...Opet se pitam zašto pišem i ponovo dospijevam do nejasnog odgovora: pokušavam da priberem neka iskustva, uz pomoć njih da odredim je li ovo takozvano SAD I OVDJE samo haos u kojem ima nekih prividnih ponavljanja koja nas varaju te nam se čini da smo naslutili zakonitosti, ili u tom vječitom pokretu ima i stvarnih oslonaca koji se sastoje od nalaza osvojenih pipanjem po marku i zapisanih prutom po vodi...Ima nekih što u stvari misle, a sve češće i govore, da je suvišno i to što je napisano...Znate, daroviti ljudi ne vole naređenja. A drugi, opet, ne vole što oni ta naređenja ne primaju. U političkim kampanjama, kakve smo mi imali, takvi daroviti ljudi su prve mete. U toku kulturne revolucije stvari su se svuda iskomplikovale, ali nigdje tako kao među piscima i umetnicima...Sve se menja, samo "zanat spisateljski" ostaje i dalje pod prokletstvom...Čini mi se da je dovoljno: neprijatne pisce i njihove nezgodne knjige zatvoriti u neki geto, a pri tome upozoriti kritičare da te pisce ne pominju i informisati izdavače da te knjige više ne štampaju. Zaborav će učiniti sve ostalo.Zar i to nije makartizam, ali - prikriveni?...U stvari - sve mora da zastarijeva, i sve brže, kao što se svakog dana sve više motora i kompjutera upreže u kola što sve žešće vuku ispamećeno čovječanstvo u ambise budućnosti...Uopšte je priroda našla odbranu od svega, osim od čovjeka. Kojom li će ga mukom umoriti kad joj dosadi da se s njim igra?...Kazujemo, uzalud, odavno. Ponekad čak i vičemo, ali čuju nas samo kad odluče da nas kazne. Jedne da kazne, druge da zastarše, ali nikad da objave ili da nešto promisle o tome... Neko je to najzad morao da kaže...Mlada čaršija uzela je čovjeka na zub, a ona je povezana - dodaje ga ruka ruci, noga nozi: jedni ga ribaju po novinama, drugi na radio-emisijama, treći ga peglaju ili ironišu na televiziji, četvrti ga cinkare vlastima opštinskim i republičkim...Pored klasnog elementa, moralo bi se uzeti u obzir da: što nekim temperamentima odgovara i može da godi, to druge navodi na režanje, a režanje je uvertira hajke...Sve su redakcije, ekrani i emisije naštimovane u tom pravcu. Pozorišni i književni kritičari uglavnom drndaju istu melodiju.Stvorena je moda, klima, obaveza, direktiva, nešto kao "estetička uniforma", kanon, šablon, određeni znaci raspoznavanja. Svako ko hoće da napreduje u karijeri, mora da se povinuje tom kodeksu...Zašto je sad nekom stalo da im pisanje obescjeni, da im ubije volju za rad, da im oružje izbije iz ruku - to ili je političarska manipulacija, ili spada u patologiju...Ima ljudi koje oskudica, profesija, ili navika, ili sve tri jedna s drugom, pretvore u lisice (lihvari, bankari berzijanci i makroi), ili da budu ljući od pasa (podoficiri, vojskovođe, proslavljeni advokati), gori od hijena (ucenjivači, špekulanti, trgovci drogom, mafijaši) i da budu vuci kad nijesu gladni (policajci).To potvrđuje staru izreku, ne znam čiju, da je u moralnim shvatanjima veći razmak između čovjeka i čovjeka nego između čovjeka i psa...Šta može ostati od komunizma kad se susretne s ovim razornim talasima?... Ne mnogo više no od hrišćanstva ili drugih neuspjelih pokušaja usrećivanja"...

понедељак, 30. мај 2016.

ШАПАТ ЈЕЗЕРУ...



Кроз песму твојих птица - посматрам и овај мајски дана на заходу, баш у онај смирај сата, када у мени све земаљско опет пресахну... Душа одједред зрацима оног светла мирисом своје моћи замириса, а плава језерска вода сву досаду одагна... Гледам освештане латице планинских трава, одјендом по снази од саме себе данас сам узвишено већа... Камене скулптуре по обали језерској именујем са блаженом пажњом и лик Твој стварам од сваке Искре осунчаног зрака... Дашак мудрости која се плавичастим зрацима беласа у гнезду борових шума, опет испуњава одаје мога срца... Тој шуми суштину причања изричем као сливену тишину и ћутање велико, пред чијим возљубљеним горским хладом, само Сунце потреса храбрости сигуран ход... У мени расте молитвени лахор и отварам вид тог новорођеног присуства Твог у зени мојој, тај зрак спознаје тражења тишине, док лежим на трави под премудром шљивом... Небеса плава миришу на зову... Радост птица у ваздуху, лет риба кроз воду... Врви премудрост од Живота и светла, ту где глас спасење досеже у тајанственој мисли непотребне речи у славу великог умирења бола... Воља коју вазносим до високих стена, док у мени светлост и лепота топлоте, осликају пејзаже угодно зелене и плаве... Твоја љубав која ме  чисти, као хитрог лептира лепршавих крила, као зелембаћ под каменом, као стршљен јачи од свог отрова, као трпеза љубави и зрнца соли, којим смо надрастали срце...  

"SINAPSI U MOZGU"...



Stih može pesnika nekada punog snage i volje, da odvede u drugom pravcu i tada pesnik izgubi krepost, doživi klonulost i neraspoloženje... Iz nezadovoljstva pesnik urla, a krik taj liči na izraz neke duboke tuge i žaljenja možda... Zbijen je teskobom i teško se kreće... Spuštena mu glava, opuštena... Ogorčen li je... Umoran i bezvoljan... Kao da ide - a ne zna kuda ide... Dirljivost ga svuda prati... Živa sećanja i uspomene... Razliva se sve po hartiji... Dim i magle... Potištenost... Mrskosti neke... Sagleda sve kao već izmučen patnjama i bolovima... I možda pesnik nije umeo da saglade stvarnosti svoje lice...Nevidljiva sila upravlja pesnikom i on je "nemoćan" da joj se suprotstavi, a svaku njegovu plemenitost prostorno je moguće i dokazati kroz napisanu pesmu...Skrivene misli nose li onu dubinu prirode ljudske, sva stremljenja i življenja, sve jave i sva stanja srca... Živo srce jeste pokretač i izvor i vrelo Života... To je najosetljiviji deo ljudske prirode... To je lirski aparat koji pokreće sve u čoveku i snove i maštanja i jave... Realnost plus fantazije jednaklo je pesnička mašta... Misli teže ka savršenijem, a mašta poleće iznad stavrnosti... Pesnik uvek to ne može, a možda i može... Pesnik je neumorni pokretač i proizvođač stihova... I neka su snovi i ne ostvareni u pesmi su ostvareni... Sposobnost i htenje jednog pesnika preispunjeno je željama, a granica između jave i sna kao da i ne postoji... Razumom čovek mašta i proniče u nepoznato, u neuhvatljivo, u nedostižno, nedohvatljivo... Maštu tek poželi da ostvari i to u granicama svoje velike moći...Poezija ne mora biti neobična, niti fantastična i pesnik ne mora biti smešan ili tragičan... Za poeziju put bezizlaza ne postoji... Motiv uvek mora da postoji... Snažne i uzbudljive ispovesti publika voli... Iskrena i nežna ljubav ne postoji... Najprisutniji su oblaci... Muzikom pesnik ruši zidove, a sunce i u noći svetli i to jače nego u podne kakvo ili koje... I prostranstva su vazda plava, duboka, nikad oblačna... Pesma ruši dosadu i učmalost i sebičnost... Pesma veselosti i lepote i ljupkih trepavica... Raskoš je u onome što je vredno i radno... Breze su tople i sjajne i miluju i oplemenjuju sve što im se pogledom približi... Oko pesme obilazi san pogleda prežaljenih očiju i glasom sreće, proleća i nadanja doleće... Pesma je nepresušno vrelo jednog postojanja i stavralačke inspiracije... Duboka osećanja izneta li su valjda...U plavom prostranstvu počinje i završava se moja pesma slobode, svečanog tona, malo bolna, ali odveć prksona i ponosna... pesma neuništiva, koja nastavlja da živi pod okriljem slobode... mnoštvo ponosa i dostojanstva, ali životna bitka se neprestano nastavlja... ja čujem odjeke pobede slavne...ponosno osećanje svetli i osvetljava put kojim se dolazi do jedine prave slobode i pesme...Kako da opišem ljubav prema voljenoj pesmi... kako da nazdravim u njeno ime... kako da podignem čašu i zdravicu što krepi srce i budi svest o slobodi... kako da jedne pozdravim... a kako da one druge zlotvore prokunem...Pisati, da ili ne???... i to kao da predstavlja krupan nedostatak svakidašnjice... U vreme ovo, to kao da biva neko opako sredstvo, koje u sebi nosi i posledice... Ugroženo i štetno jeste... Uništavanje prirode i okoline... Zaštititi se od pisanja i uz zadovoljstvo tek neke preduzeti mere... Taj užitak pisanja i ta slast kazniti se mora i to najsurovije i najrigoroznije... Kako pisanje prestaje???... Nema dima, nema smoga... Nedostaje i sloga... Udruženje nije rešenje... Pravo izbora i svojevrsnog zadovoljstva... I posle svega na pitanje: Pisati, da il ne? - ne dobijamo odgovor... To je aktuelnost o kojoj svesno odlučujemo ipak sami...Pesnik koji već dugo nije u stanju da napiše pesmu u borbi je sa najvećim neprijateljem koji je sličan gladi... Pesnik kao da putuje uz neku planinu, a još je daleko od njenog vrha i tamo ne može da stigne i da postavi zastavu slobode... Prolazi kroz iskušenja teška... Od te gladi je iznemogao, ali duh mu nije još klonuo... Hrani ga vera u konačnu pobedu... Izdržljivosti njegovoj nema...Samo pesnik pouzdano zna da je najveći čovekov ideal Sloboda zlatna... i borba za Slobodu gotovo da jeste glavni motiv svake nove pesme... Pesnik je najbolji očevidac kada se Sloboda gdegod guši ili ruši... I stoga su pesme protkane nizom pitanja i odgovora - naizmenično... I mogućno nije živeti sa onima koji tvoju Slobodu guše i koji te mrze... I najmanji čovek je zadovoljan kada ima svoju Slobodu... Najveće bogatstvo je Sloboda... Neprijatelj ima jedan veliki prohtev i cilj - da uništava Slobodu... Pesnik ljudima povraća veru u Slobodu i u daljini čuje Slobode šapat... Sloboda zasija kao sunce... Sloboda nisu sam osnovi... Sloboda je i pesma... Sloboda je visoka kao Sunce i silna kao srce... Sloboda trijmufuje nad svim silama zla... Sloboda su moje emocije i moja razmišljanja...Da bi reč mogla biti pokrenuta, potrebno je da je dobra muzika ponese...Reči su kao plamen vatre... Dok ih ima one se ređaju i razgorevaju... Pucketaju... A kada ih nestane još dugo kroz noćnu tminu, oseća se njihova toplota... I sve te iskrice još dugo dugo svetlucaju... Pa i u zgrnutom pepelu one još mirišu... Vetar ih uskovitla i po polju zelenom raznese...Manjak inspiracije povuče me na dno... A meni se učini ko da su se baterije ispraznile... Ko da su snage i sile unutrašnje ugasle... Ko da su pokidane zlatne strune... Ko da su muzike stišane... Ko da su - A nisu...Da li se to moja duša ugasila???... Il je možda gde ne treba ugazila???... Pa se onako zgažena od tih posledica koprca... Otima i trza... Ne, duša se para i krza... (nastaviće se)...Postoji deo duše koji je živeo u meni, a onda je iznenadno potonuo negde tamo, odakle više nema načina da iščupam niti jedno slovo...Kod nas se zaplavilo nebo i progrejalo Sunce...Na svu sreću naš kraj prođe lepo... uz malo vetra i par kapi blage kiše... I ništa više...Neki luckast vetar ispreturao je dve stolice naše baštenske garniture... Odjednom se smračilo... A i kiša trusi bez žurbe polagano... Vreme je da se pristavi i nešto za ručak...Noćas (mada ja mislim da je to bilo jutros)... Sanjala sam neki pa recimo čudan san... Mada je u snu sve bilo tako realistično... Vozim biciklu i sve dolazim do neke vode... Čeka me obala kamenita... I ja se uvek nekim čamcem prevezem preko... Kad sam ponovo došla, taj čamac je otplovio... Mene su ostavili i nisu me preko prevezli... Onda sam poterala biciklu nekim drugim putevima... I vozeći tim putem nailazim na neka strašila i neobičnosti... Videla sam neke dobronamerne džinove... Nisam se plašila... I ti se negde san prekide... A ja sam se probudila nešto oko 10 sati i 30 minuta...I tako kako vreme odmiče i polako svoje novo započete petlje sa igala smiče, ja se prisećam tih pojedinosti svoga jutrošnjeg sna... I sad kad to premotavam i odmotavam - vidim da to beše neverovatan kraki film, sa mnogo slika i dijaloga... Još kad bi postojao neki validni tumač, pa da mi sve to potakno rastumači, a bez da me uplaši...

недеља, 29. мај 2016.

ČITAJ ODOZDO NA GORE...





Više se može naučiti od jednog legendarnog gitariste, nego od svih propovednika i besednika celoga sveta...
I ovim je moja današnja bluzerska ekipa - sva na jednom divnom mestu...Zamisli da ti jedan bluzer - luzer pod prozorom otpeva: "Ja sam tvoj seronja, damo"... Prevod je pogrešan i treba da glasi: "Ja sam tvoj hladnokrvni čovek, gospođo"...Pesnik koji dugo ćuti, kad tad na hartiju svoju mora sve i da istrese, što se u priloženom da i videti... Unapred hvala na razumevanju...Pokrenulo me današnje sunce i srce... Ono zlatno sunce... Iz magle ucvetalo sunce i probudilo pesmu u meni... Obećanje lepog dana... I zraci odišu lepotom življenja... priroda opet lepo uzvraća... Pesnik rađa pesmu pre svoga buđenja... Idile nema... Kontrasti neki... I svaki deo dana sa sobom neke svoje čari i lepotu donosi... Pesnik pase, pesma nova raste...Podne sam provela na ostrvu... Sunce je grejalo... Najjače... Krupno... Prži, a more slano, modro, ljubičasto i stakleno kao moje žute perle oko mladog mi vrata... Ta ostrvska lepota se odslikava u dnu tirkizno plavičastog mora... Gledam blago talasasto more i stene... Zraka sunca preliva se u mom oku, a iznad azurnih nebesa jato galebova peva... Ambijent je ulepšan... Oseća se i miris riba... Miris morske soli dopire sa svih strana... Svetlost plava po meni pada... Sjajni vidik... I sve iskričavo od zemlje do nebesa... Energija sunčeve svetlosti... Opijam se lepotom i harmonijom svetom... Čula plešu uz muziku tišine... Desckripcija slavlja... I pesnik je moćan, jer je sposoban da unapred doživljenu lepotu još više unapred doživljajima svojim odrazi snagom svoga stvaralačkog genija i na taj je način otkine i pričuva od zaboravnosti i prolaznosti najdivnijih unutrašnjih snova...Šta ako iza sebe ostavimo one pesme koje nisu vrednosti neke trajne... ako ostavimo sve one kišovite majske prohladne dane... ako ostavimo večeri sumorne i umorne... ako ostavimo svo opalo i svelo jesenje lišće... ako ostavimo sve ljudske patnje... ako više ne obratimo pažnju na sunce ponosito... ako ostavimo sve pobede radovanja... ako ostavimo sve ponoćne tmine i tame... ako nemi ostanemo do rađanja novoga jutra... ako ostavimo sve dane...Nigde nije zapisano da pesnik svakom svojom pesmom treba ili mora da uliva veru u pobedu i neku novu borbenu snagu... Emotivnost i misaonost nisu uvek uslov za snalažljivost... Pokatkad se i pobeći iz pesme mora kao iz nekog logora... I trčati tamo gde se dlanom dohvataju oblaci, gde se kupa u zargljaju bistre reke i gde nas okriljuju granama najdivnije olistale breze... To je taj svet, ta sloboda, da sloga i ljubav ta...Ej, kad bi moje srce neumorno opet nekim čudom zaskočila pesma... i kad bi u moju krv doplovile neke čudne primese, ja bih ipak pisala mnogo lepše pesme... Pesma pesnika opija i samo je pesnik dosledan svojim osećanjima iz pesme... Pesnik je nepobedivo istrajan do nivoa svake svoje napisane vragolaste pesme...Zamisli da si pesnik koji piše pesme... i zamisli da te tvoje pesme čitaju ljudi puni mržnje, zlobni i nezadovoljni... I zamisli onda sve svoje opise nežnosti i sve ono na šta si kao pesnik ukazivao pažnju... I zamisli da umreš tako što zapadneš u mrtvo more pesimizma... i zamisli da si glup... I zamisli da si možda i još neotkriveni slikarski talenat... i zamisli opet one iste zlobne ljude... i zamisli da i ti nestaneš u tom njihovom zlobnom svetu... I zamisli da se više ničemu neraduješ što je istinski lepo... i zamisli kako oni mogu da budu tako zlobni... I zamisli koliko su očajni... i zamisli kako su uvek lažno nasmejani... i zamisli kako oni i dalje priželjkuju sve najbolje... i zamisli kako nema razumnih ljudi na svetu... i zamisli kako nema više nigde mesta za tebe... i zamisli kako je to biti prezren... i zamisli kako se ništa više ne poštuje i ne ceni...Pesnik kao pesnik ne može treperiti kosmosom sam... Neophodna mu je svaka njegova nova i naredna pesma sa kojom će podeliti dobro i zlo...Patetika ova moja jedna mala u sebi nosi dosta ponosa, prkosa i dostojanstva... i nostalgičnost i tugu u srcu... i vere se životu za vrat o proleću... I pesimizam ona nosi... i kad razmišlja i kad se misaono kosmosu obraća... I brižna je i vodi računa, ali je i zabrinuta... i nije više uplakana... I teška je i jaka... i treperi od tereta... i nemiri se sa sudbinom.... ima i nedostataka... Voli da poručuje i da bude hrabra... Izdržava teškoće i najteže trenutke kao da savlada... Voljna i uporna patetika ova moja jedna mala sa kojom se prebrodi ipak sve...Prazna sveska ostaje pusta - bez reči i slova... I pesnik je želeo da krene putem metafora i simbola, ali ga je stvaralačka smrt porazila na ovaj način koji zna da zaboli više nego živa rana... Toj svojoj želji stvaranja pesnik više nije bio u stanju da podari ni jedan jedini red... Ova sentimentalnost nije potresna nimalo... I to što pesma na hartiju neće mora da u sebi nosi neki mističan putokaz kuda i kako u najtežim trunkama nestvaranja pesnik ipak može položiti ispit iz najtežeg životnog ispita - Slobode... Vrhunski ideal - Sloboda, u kome se podjednako komeša ponos i razočaranje... Revolucija... Dirljivost opet neka... Velike Ideale - vole budale... Za velike pesme pesnici su žrtvovali sve i za pesmu i život su dali... Ili možda - NE!!!Kako pesnik preživi i doživi prazne redove svoje hartije, kako podnese ta stroga pravila neočekivanog ponašanja u pokušaju stvaranja bar još jedne bedne pesme... I nije li ovaj dovoljno izmučeni pesnik kao bačen u neki preduboki sneg da tamo maršira kroz smetove preko glave... Iscrpljeni lik i sve unutar njeg kao da iscrpljujućim silama deluje i rovari i potkopava upravo njega... Ostane li taj čovek iznad svega... I strofa dolazi, dolazi taj prvi stih, a misao neće i ne može da se pokrene... I je li pesma takva još ne otvorena opet iznad vlastite smrti... Ta praznina iscrpljujuće deluje i uništava, no čovek će uspeti ako pobedi samoga sebe... Hoće li pesnik svojom smrću pobediti prazninu svakog nemogućeg stvaranja i otvaranja... Hoće li to biti onaj trijumf visokih moralnih principa i načela...Nedostatak originalne ideje jeste sudbina ljudska strašna, pa moglo bi se kazati i od vihora bilo kojeg oblika ratovanja... Neumoljivo je to stanje duha, a čovek koji u bezidejnost zapadne živi svoje najteže trenutke, no ostati nesalomiv mora i treba čovek takav... I nema više opisa, ni prikaza... Nema dijaloga... Bezidejnost je težak ispit kojim se vazda proverava koliko je čovek čvrst i da li mu je nakon svega svest i savest iznemogla... Da li je dovoljno izmučen i kako li je ono što je prošlo i što prolazi preživeo... A kako li je nastavio što dalje da se lomata i bije sa avetima prošlosti i sadašnjosti... I zna li iko dokle će ta borba u budućnosti da traje...Pesnikov svet jeste svet žutih leptirova što lete kosmičkim lugom u kome se iskričavo ističe ona vrsta ponosa slobodarskog, baš tu gde pesnik budan i dalje sanjari... i tako pesma povazadn zbori o nekoj budućoj pesmi još neispevanoj i prati zlatnu žilu onog velikog slobodarskog plamena što niče iz ponosa... Pesnik takav i protiv vremena i ograničenog prostora preskače i preleće sva razočaranja, razaranja ili uništavanja... I stvara pesmu posve raspevanu nekim novim životom, gde se prepliću sve niajnse plave boje... I srećan je ovde pesnik ko jeste... I srećan je samo čovek koji je spozano uzvišeno, sveto i lepo bez prinošenja bilo kakve žrtve...Čovek se oprosti sa jednim poslom, ali ne i sa Životom...Nekada sam radila ono što volim, a danas radim ono što me mnogo boli...Budite dobri...Trčasmo trku sa današnjim danom, koji je nekoga oduvao, a nekoga bogme i sačuvao... Neko je stigao pre na cilj, no i drugi su došli doma... Sve u svemu sutra nas čeka vožnja nova i duga...

субота, 28. мај 2016.

У НАМА...



У нама, 
што смо од радости 
одбегли као од очаја, 
оживим завезане осмехе, 
од вечности блеском погледа, 
као кроз тишину угашене, 
где невидљивим тежинама 
тражим угашене 
унутрашње ватре, 
тај поток суза, 
под разораном стопом 
твога утегнутог корака, 
док ветар заварава 
прозаично камење, 
под талогом прегласне прашине 
једног недужног заборава...

SVE ŠTO JE GOTOVO...




Sve što je gotovo i završeno nikad nije bilo savršeno...Jedino još sva moja Poezija ne sme biti gotova ili završena u meni... A šta ako ipak, bude tako???...Prepuna mi duša Poezije, ali kao da je još nepomična u meni, pa teško kreće i tek sleđeno izleće u noć svog velikog praska...Slušajte bluz, svirajte bluz...Mene možete slobodno poslati ili odbaciti u bilo koji deo sveta, na čitavih 5 kontinenata i tamo za mene bojazni nema, jer sam ja odavno stekla otrpornost, pa i odbojnost na sve, a naročito na ljubav...A kad u slast smažem sve moje trešnje, iza mene ostaće samo ispljuvci svih tih oguljenih koštica ili košpica svejedno...Hladna sena zaborava, mastilo plavom bojom otrovana, naiđe sa vihorom mesečine pune i tada obično svrati u moje 3 strofe od po 4 stiha, pa tako prskam i hrskam trešnje zrele i tek bojom krvi slatke isprskam slobodno vreme...Ko je pokušao jednom mene da slomi, neka zna da na kraju Ja njega ne samo da polomim i slomim, već poput groma i ognjenom vatrom zgromim...Tek što napišem danas i sada, ima mnogo bolji i jači odjek tek kada to isto pročitam posle prohujalih 365 dana...Večeras me više inspiriše ono što trenutno slušam, a gotovo malo ono što trenutno čitam...Svet poezije jeste prilično nemilosrdni muški svet u kome samo Pesnikinje Velike, naprave pravi pesnički dar mar...Pesnik slobode, sunca, kiše i vetra, radije bira da bude i maštar i sanjar, nego slepac ili stiho klepac...Sve što se opiše sa rečju "mala" od toga ne može nikad da zaboli glava...Jeste, Pesnici su "čudovišta mala" i teško svakom ko se sa njima ne obračuna onako kako to i valja... I kad bih samo reći smela: O, Desanka poželim da sam Tvoja čukununučica mala...Pesnik više i ne piše Pesme da bi njima pokazao ili tobož ukazao na one rane što su ga nekada zabolele ili na one reči kojima su ga nekada prekoreli, a niti da razotkrije svetu osećanja kojim su ga jednom davno sagoreli...Ja večeras ipsisujem onaj zaostali bluz u meni, modrim okom što dopire iz plave daljine, oslobođena pisanjem od njihove mračne kletve, pa kroz tišine srebrne ravnodušno pevušim trileme, bez žaljenja ili željenja preblistavih kapi kiše sa izboranog dlana nebeskoga svoda, tamo gde sreće veće neosteno izbegnu Mene kao najcrnjeg skota ili idiota...Ja učinim i činim sve što je do Mene i ove mesečeve mene, da "moji prijatelji" odu i pobegnu što dalje od Mene, jer ipak je vazda lepše bilo bez Mene...I džaba što je Pesnik jednom davno izvađen iz zemlje, kad ga ni rođena zemlja više prepoznati ne može...U meni se nastanila zima i tu onog starog plamena nema... Mene zatrpao smet strofa i nekih lepih poezija... U mom srcu hladnoća tinja i teško da više šta strasno ili strašno tu ima... Snežna belina čista u oku mi sija i dalje je zima, i sve više kao da u meni dobrih rima i ima...Možda je lepo kad te obuzme ljubavne vatre plam ili svetli pramen, ali Ja da takvom ljubavlju volim ili ne daj bože u paklu gorim: NEĆU!!!U jednom stvaralačkom trenutku rešim tek da sa apsolutno nebitnim svetom podelim svoju bledu senku, svoju sakupljenu bedu, svoju nagomilanu setu i svoju beleškama ispisanu svesku...Sve žedne i gladne možete prevesti lako preko vode ladne, no nikada i čoveka koji ima pamćenje izvrsno...Ja stojim na međi svoga nepomućenog vedra čela tu gde se sudare prošlosti senke sa zracima budućnosti tek neke i ja branim svoje međe i ja ne dozvoljavam ni prstom krivim da upiru na mene... Ja sam neustrašivi Vojnik koji brani do poslednje kapi krvi sve svoje otete i davno preorane međe...Kasno ste pročitali moju pesmu, kasno poslali kišu, kasno ukrotili Sunce, kasno podšišali oblak, kasno osakatili leptiru krila, kasno ugušili svica, kasno srušili dedinu štalu, kasno oteli njivu, kasno... Kasno ste otrov u pitanje sasuli, kasno podmetnuli nogu, kasno odronili stenu, kasno proboli srce, kasno iščupali dušu, kasno zamutili veru, kasno... Kasno ste izašli na megdan, kasno pogodili metu, kasno zaledili jezero, kasno u kavez zatvorili slavuja, kasno zadavili srnu, kasno spržili leptira, kasno... Kasno ste - učinili i uradili apsolutno sve...Ovu pesmu nađoh u kosmičkom gnezdu, iako je tamo ne ispusti duša pesnika što nebom luta i beše to onaj neponovljivi trenutak njegovog stvaranja, koji i ne meri otkucaje tamo gde vreme nadrasta tek prosečene puteljke... I ti putevi samo tvoji i te šume sa korenjem u oblaku, doneće ti kap mastila kraljevsko plavog iz kratera raščupanog... A ti ćeš u opijenosti delu sjati kao svitac u julskoj noći i biće to nenadmašan prizor svetlosti... Tako hartija na tvom kolenu mirišaće na ćutanje pisanja, tako da više nećeš roptati na umorne kopače što uvek senkama trče unatraške...Svi me pitaju kako sam, ali niko ne sačeka da odgovorim. Nemaju vremena...Iz čađavog sulundara neće bljesnuti iskra svetla...Kako je to strašan ljudski hendikep, kada sve imaš i onda shvatiš da iz nekog razloga dalje ne da ne umeš, nego da i sve hoćeš - ustvari ne možeš...

петак, 27. мај 2016.

МОЛЕБНИ ГЛАС...



Кад нам молебни глас 
више не буде благ и мио, 
одступиће Добро 
и траг одважности ове, 
препокриће нас неспокој 
од свих рана и патњи, 
ту где у залог свет не прима сузе оне,
безнадежни ветрови одуваће 
све неусрдности моје, 
ту где тужни су уздаси сумње 
и ту где се немоћ срца, 
још од јутра пробуди, 
кад Истине нема 
да се по души раслабљеној прелије, 
кад ни радости вишње ток
прибежиште ми више није,
Ја једино уздах тиховања пијем
и свој неутишани заборав 
неким чистијим заборавом кријем...
  


IMA TEŽINU...




Šta Pesnik voli???... Pesnik voli osunčane čistine, i voli rečne bistrine, voli azurne visine... Pesnik voli svoga srca dubine i ljudske neprepričane sudbine... Pesnik lebdi iznad nizije i doline i u beskraj piše pesme, od kojih teško da se zna koja ima više lepote neke neotkrivene... Pesnik i traje i celoga sebe u najnoviju pesmu večnosti daje za nezaborav onog sloga i onoga preuzvišenog slova...Kobajagi vazda nam pristižu neki navodno novi ljudi i sve kao da su tu da bi nam nešto još do sada nečuveno rekli... A šta nam to ovi novi mogu kazati, a da nam pre njih još davno nisu kazali i oni stari, prošli i zaboravljeni...Samo pesnik neometeno produži kroz beskraja vreme i okrenut Suncu odgoneta pesničke čežnje daleke, pa tako u miru savršenstva tka svoje najnovije pesme...Poezija dolazi iz kosmičkog uma i tamo je reč savitljiva kao guma i tamo inspiracija nije isto što i pozorišna gluma...Zaborav će ozariti sve te pesme i početnu slutnju opredmećene ćutnje i misao u bitnosti jednog stiha, neizbežno će proterati senku smutnje i svake slutnje, u inat izvesne zagledanosti u kosmičke zene, tamo gde narasta prostor i vreme do beskraja plavog i zlatnog, tamo gde oslobođene ptice su reči koje ništa nije kadro da spreči...Pesnik je vazda nalik Prometeju prikovanom na rezmeđu dva stoleća kao na neizbežnom stolpu svih svojih prošlih i budućih prisećanja nežno strogih i sebično milosrdnih...Pre nego što je pesnik i uspeo ili stigao da promisli na pesnički način o svetu i životu, o ljudima - isti ti ljudi su valjda i to ponajbolje razmislili, porazmislili o pesniku ili pesnicima...Kiše kap kao pesničko osveženje ili duše okrepljenje kroz beskraj unutra sićušnih atoma traži svako novo oživljavanje prisećanja tamo gde rastinje zaborava nije još potrlo ona prostranstva plava u kosmičkoj zaostavštini čovekovih bistrih živih energetskih vrela...Da se zapamti za godinu sledeću: ovih dana toliko je hladno i zima neka prava, da smo danas u našem kotlu podložili i vatru...Pesnikov pesnik kroz beskraj ćutanjem neizmernim zapeva i tako kao da pesma groma bez mogućnosti čitanja kroz prirodu iznova olistava bez vidljivoga lista, tu gde je tišina sveta i sveta, tu gde pijanstvo ne podnosi vreme, tu gde prkosom zbacuje se svako teško breme, tu gde kiše grade neumorne reke, tu gde život priča elegije...I reč kao grom pogodi neko svoje vreme i za dalje neverovanje oslobodi neko preteško breme, pa tako bez razmišljanja poništi stare mere i kao da tek nakon toga dostojanstvenije krene po drveću hrasta da se što uspešnije vere i upornim iznenađenjem oblake paperjaste po mesečini da bere ne hajući mnogo za seoske kere što nemilice u sve to zvere...Ako zaboravim sebe u tom viru nepripadanja i propadanja kao kroz nostalgično vreme, biće to možda mnogo bolje nego da untar kosmičke svetle zene ugledam ponore mračne ili pomračenje zvezde sjajne i zračne...Odraz negacije i sreće oslušnem u maloj kapi kiše majske bez projekcije svakodnevne untar ustajale zavičajne vreve i odmahnem na zanos novoskrpljene mesečeve pesme i senke, kao na onu misao o nastanku i rastanku plave poeme, što je bezbrižno izneta na vrh kamene gore, lakoćom koju namučeni i umorni Sizif nikad spozanti neće...Ravnoteže strašna sumnja noćas cveta usred strofe tužno meke pesničke sete i Pesnik novo izlivene misli neke od mesečevog sjaja blede, kroz čistotu Svemira pokreće njegova glava i plava untrašnja stanja, tu gde se šapat nečujni daljina javlja kroz pesmu dalekosežnog nečujnog podsticaja...To vazda sveže srce Pesnika ništa ne vezuje više za oblačnosti mestimične i prolazne unutar zavičaja i bez nekog beskraja i neumoljiva su sva ona znanja i poznanja i reči u pogledu daljina plavih i nirvana moja koja oživi snom večitim i snom tim opet večno spava na odru davno urušenih zaborava...Ispraće kiše majske sve belutke rečne do blistavoga onog sjaja mesečine blede što će uskoro da zasvetli opet i opet nad nama i razum moj staće naspram svog tog jada i cele rastresite vaseljene i biće to još jedno prenaglašeno ćutanje prevaziđene podmetnute ljudske bede...U sezoni mesečine pune, neizreciva reč pevanja, zanesenog posmatranja najlepše zaustavi sjaj kišne kapi, što u sleđeno jezgro jezera u svaku četvrt sata tek obuhvati sjaj kroz tek iščezle zaborave daljine plave...Silan Pesnik i po majskoj kiši pomoću upregnutih čula iskače iz prezbunjenog kruga svakodnevnih dosada i krilima vetra, prženjem gromova sa neba, kao da u neobičnom zanosu nadilazi one prekrasne bure i tek tu počne da stihove stapa u ono fascinantno sazvežđe probuđenog pejzaža u proleća kasna...Svaku svoju današnju reč izvukla sam iz konteksta i ritma, neke muzike meni mnogo bitne...I kao što najlepšu muziku daju zvuci usne harmonike meke, isto tako i um umilne reči meće na usta ljudskog toplog srca...Povučenost nikada nije značila utučenost i dotučenost... To će pre biti neka staro nova velika učenost...Samo u povučenosti svojoj reč sadašnja kao da sve rekorde davno vaspostavljene obara...Svi planetarni vidici i sva gorska, morska i nebozračna plava prostranstva, mogu biti samo blede trunčice, pred veličanstvom samo jedne lepe ljudske tople i nežne reči... Podrazumeva se - apsolutistički iskrene reči...Balans jeste i nastaje samo onda i onda, kada čovek apsolutno veruje svakoj svojoj unutrašnjoj lepoj reči...Kad se najmanje nadamo i u zamrlom čoveku vidimo ume reč ko iskra jedna ova mala da plane... Neočekivano, zar ne???...Prići čoveku od reči jeste teško, jer počesto postane jako teško, izmisliti neke nove lepe ili teške reči, zavisno od ukusa sagovornika...Život me je naučio još i ovome... Kad iz tebe reč krene i kad misliš da možda i nešto još reći možeš, a ti stani, zastani, prećuti i pusti neka sve u tebi ćuti - zaćuti... Sve od sebe pusti... Sve ispred sebe propusti... I samo ćutnji dopusti da te u još veću šutnju najtiše spusti...Isto kao i muzika, tako i reč samo sa svom svojom skrivenom snagom i nevidljivom suštom suštinom, ima polje ili poljane svoga neumitnog delotvornog delovanja i delanja...Reč sa pretenzijom da traje kroz vekove, mora imati bar malo svežine i karaktera...I reči treba nanizati poput valjanih (dobrih) akorda...Najraširenije jesu upravo one reči koje imaju solistički karakter...Nekim rečima svakako da nisu potrebne uvertire...U međusobnom prožimanju svereči, muzička prozračnost reči, kao da sve snažnije, harmonično i melodično svom svojom gracioznošću, udara neke nove pečate iskričavog vedrog raspoloženja...Iz svake reči neizostavno treba da provejava jednostavnost svežine i svežina jednostavnosti... I tek za takvu reč možemo reći da - IMA hvale dostojnu TEŽINU...Kad čovek uvidi da je njegov životni poziv REČ, onda nastavlja da povazdan zida svoju neurušivo kamenu i stamenu rečeničnu kulu...Krupne vizuelne promene izvršile su, a ništa drugo do snažan podsticajni uticaj na umetnost moje današnje i sadašnje svedobre reči... Izvanredna jeste svaka reč umetničkom lakoćom ostvarena i oblikovana, a koja još jeste i oslikana na plavom platnu velike kompozicije uokvirene prenaglašenom belom linijom, tog snažnog herojskog radosnog izraza...Reč nam postane nekako bliska upravo onda kada energičnim idejama pokušavamo da razmotrimo svu dramatičnost jednog njenog slobodno ispisanog umetničkog rečeničnog sklopa i njenog nestalnog oklopa... Tako da počesto reč skonča u revolucionarnom zanosu, bez trunke viših ideala, no sa dovoljnom dozom pesimističkih izražajnih snažnih snaga...Reč oblikovanu još pre njene zamisli i sanjalačkog ostvarenja u trenutku rađanja debelog nadahnuća i inspirativne ideje, a sve da traje kroz kosmičko vreme te plemenite i otmene muzike...Ako je umetnost reč, a vidimo da jeste, onda reč upravo mora da izvire iz čovekovog srca... Jer samo tako sročena reč, može biti u stanju da preobrazi ili preobrati svoju suštinu u umetničku kreativnu iskru... A to bi počesto moglo biti ravno nekom specifičnom božanskom stvaranju ili prasku...Reč jeste najprefinjenija vrsta umetnosti, koja se ne može uvek tako jednostavno podvrći pukom definisanju...A počesto ili pokatkad, ista ta reč jeste samo puki bespredmetni fluid srca, stegnute dinamike, unutar usidrenog kosmičkog pejsaža i praznog modrog prostranstva...Kada se u meni javi reč, počesto ne znam šta ću na kraju rečenice tom rečju ipak da kažem...Zaleđeno uspavano ukočeno večito, ostaju samo oni ljudi koji nikada ne uspostave taj neki zamišljeni balans...Postoje ljudi koji za tren spale sve svoje materijalne uspomene... Tako sam i ja jednom... No, umalo tako da stradaju i moje pesme... Možda bi bolje bilo da sam i to spalila...Najpametnije živi upravo onaj Čovek koji ima najmanje razloga da se nekome tobož za nešto izvinjava... Dakle, kroz Život bez izvinjenja bilo kome ili bilo čemu...Pazite se, jer u Životu, lažne prijateljice nas počesto ljube, kao crne guje... 

четвртак, 26. мај 2016.

УТВАРА МОГА СРЦА...



Отварам ли утвару мога срца 
или пуштам и вечерас бескрајној 
Зорњачи да пуцкета прстима у 
мојим ушима, низ ову плавет 
вечерње тишине твога гласа, док 
у непознатом правцу, дахом зобам 
коштуњаве немани и овог Пролећа 
и под ведрином, која ме односи 
иде ехо као кроз недоглед, а ја 
издахнем тек по коју мрву тог 
неприсуства твог, у овај смирај, 
који се изнад тишине вазноси, 
као у оглоданој Васиони мога срца... 


(посвећено оном трену, када сам ти први пут чула глас)

HVALA...




Najuzvišenija ipak jeste ona Poezija koju Pesnik nikada na hartiju ne zapiše i što ostane samo prelivena misaona energija kosmička našem vidljivom svetu večno nepoznata...U dobrom sam raspoloženju i kad kiša u majsko veče pada, u dobrom sam ritmu dok bluz na radiju svira, u dobrom sam društvu dok u solilokviju stihove svoje stvaram... Poezijo, zato Tebi veliko HVALA...Poezije Muza i večeras na tvoje kameno srce nežne latice behara prosipa i tom mirišljavom biljnom rosom svežine ih umiva i kupa, pa na završetku pesme - lišćem života za beskonačnost vremena najtiše muzikom plavičastih stihova pokriva: Laku noć, besmrtni Ljudi...Gromovi će po nebesima višnjim ispisati najveličanstevnija početna velika slova i biće to kad se sve zbroji u jedno sazvežđe zvezdanoga jata, onaj akrostih u kome moguće biće čitati stihove neobične poezije jednog posve malog trenutka što u pregršt bluza stane i kao da svojom muzikalnošću ne misli da u proticanju svome iskričavom stane...I svaki novi udar groma pokazaće nezadovoljstva sliku svoju pravu i teško onome koga ta izvanredna muzikalnost ostavi ravnodušnim...U gnezdu moje misli večeras jedan grom večito budan čeka da u ime osećaja starih brižno sprži svakoga ko se na nežne planinske cvetove moga vrta opet reši nerazgovetno da napada u ime iskrivljenih tobožnjih ideala...I opet kroz moje vene poezije reka teče, teče, teče... i ta muzika u začetku plavom nema lošu nameru da bilo koju malu travku zgazi ili da opeče svraku... I opet mirno veče kroz čije tišine poezije reka teče, teče, teče... I tinjaju stihova vatre što ih zbratimiše svetovi iz prošlih vremena... I nepobitnost jednog kosmičkog gnezda odakle bez mnogo glasa tek zablesne reč ova jedna moja mala...Za moju večerašnju Poeziju, krive su trešnje...Ti si Poezijo nakalemila tišine vreme na onu biljku svežine što u srcu Velikog Svemira niti prolazi, niti sporo teče, a niti vene... Ti si očarala i oblačnosti neke tmurne sate i dosade... Ti si pregazila sve sokake i prašnjave bogaze... Ti si pobedila natovarene sete... Ti si nadvladala i prostor i vreme... Ti si ojačala svo kamenje i sve stene... Ti si prezrela izlizane sreće... Ti si preživela svako svoje buduće vreme...


O Poezijo moja iz kamena nikla

istočniče živi vedroga stiha što
te kroz rešetku srca prosejem
kao fino samleveno belo projino 
brašno od koga najdivniju proju
pečem i kao hranljive neke reči
pticama gladnim prospem pred
svako novo poetsko dobro veče...



O, Poezijo Sveta kako te volim, kako te volim, kako te volim do najširih nebesa... Poezijo čije me reči tako snaže i ovako nesebično odvaže... Pijem Poezije stihove i rime i svako davno prošlo zasvetlucalo pesničko ime... I čik da neko u svetinju Poezije svojom oštrom i neumesnom kritikom dirne...I biće to ponosna serenada, što i prkos po lepoti svoga netruležnog cveta rečju nadrasta i biće to večno ucvetala poetična grana, nesavitljiva, neprolazna, večito slobodna i mlada i bez ikakvih spoljašnjih rana, i biće bez lažnih jarana, biće kao isposnik surovi sama i nikada je i ni zbog čega neće zaboleti čukalj...Povređeno srce sasvim različite stihove prede, i meteorske kiše reči zbraja vešto, kao u riznicu drevnu, kad i odrveni vremena tok, bez izuzetka, bez poretka i reda, tu gde i strofa manje vredna svetlost pije iz cveta zaboravljenog suncokreta...Pesmu zaborava krojim makazama grbavog krojača, i oštricom tom ledenim slovima ispisujem kao svetom krvlju, zlatna slova neprikosnovenog nepostojanja, kao pod maglom tišine i ljubičaste daljine, gde i sonet više nije tu da priča o himeri nedostižnoj, pa ma bila ona i kap kiše u maju...Svetlost je poezijom obasjana... u granju tek prozeble reči gnezda svoja sviju... a misao neće da krene... da se otkine i zaleprša kao udar grom... i kao da misli pesme još plaču... i kao da nebo od modrine još kisne svoje... i kao da tišine začuđene stoje... i ne postoje...Sa dalekog plavog horizonta, šapatom talasa dopire do nas malih i zemnih eho onog pesničkog glasa što se sa kosmosom svetlucavim sjedinio kroz tišine nepregledne prostranstva i kao da time pokušava onu zaboravnost uspavanih tišina da proguta i žuborom podzemnih voda muziku ponoćnu u novu kišu slova pojača i ojača...U očuvanju svoga sopstvenog Ja, čovek vrlo često ne pronađe najvaljaniji način...Čovek kada ne bi imao pamćenje, ne bi ni bio u prilici (situaciji) da sebe stalno, iznova i iznova, muči prošlošću...Vrlo često mi se "učini" da u isćeđenoj krpi ima više sadržaja, nego u meni...Za posustalog čoveka, život nije nikad imao sluha, a još manje obzira...Životne oklonosti počesto nas "hendikepiraju", pa se saglasno tome sa tokovima života, sve slabije razumemo...

среда, 25. мај 2016.

TIŠINOLJUBAC...




Ako mi je iko blizak i drag, onda je to društvo mojih mrtvih Pesnika, a sa živima nešto baš i nisam na istoj ravni...Za pesnika nema većih savršenstava nego što je ta posvećenost carstvu unutrašnjih tišina...Poezija jeste čovekov najprisniji i najverniji drug, a nikad obaveza ili dug...Pesnik u svojoj poetici mora biti apsolutno slobodan i nikad se ne sme ničim vezati za bilo šta, jer u suprotnom teško da se može takvim i nazvati...Naše geslo glasi: neka nam Poezija bude najdraža - draža od svega što ljudima može biti na svetu ovom ikada drago...Naši neprijatelji su vazda plašljivi kao sveže položena kukavičja jaja i nemirom uznemireni kao nebo pred kišni pljsak i gromova bitku ljutu...I duša mi vazda Poeziju ljubi i sa prezrenjem na sve gleda što me od Poezije spreči...Pred svakim novim pokoljenjem blistaće stihova reči Pesnika, tih srčanih vizonara i premudrih tišinoljubaca, što bez pakosti i zlobe, o oslobođenju Čoveka vazda govore i zbore...Pesnik prozuji vasionom ovom kao što kroz uzdah najsitnijeg insekta prozuji instinkt za svojom Slobodom...Nigde nema toliko netaknutog mira kao u zlatnom srcu pesnika isposnika...Pesnik jeste krotitelj svojih oslobođenih tišina ispod licemerne pobožnosti svojih najljućih protivnika...Kad sve zaboravom umine, umukne i utihne, Pesnik isposnik, kroz tišine često u dubine budnosti svoje slazi, oprezno i smerno, bezbrižno i utešno...Razgovori prazni, razgovori razni, samo umrtvljuju i sakate tvoju pesničku dušu...Ukoliko zaželiš da prožviš samo jedan jedini tren kao Pesnik, onda znaj da prevashodno podneti moraš svu onu nerazumljivost prepoznatu u očima tvoga okruženja...I ovaj dan se kao muk provukao neotrovno kao smuk...Od toliko misterija, počinjem da se osećam misteriozno...