понедељак, 30. јануар 2017.

BLAŽENSTVO U ŽABOKREČINI MLAKAVIH DUŠA...





Kako otužni postoje mozgovi (oni bez vrline i znanja) i baš ih žalim što ne mogu da promišljam kao oni... biće zato što su mi moždane ćelije presušile u "pustiniji" svekolikoj mojoj... 
Sve mogu da mi ospore (mada više ne mogu ni to, jer im ne pridajem autoritet i značaj)... ali čast, ponos i dostojanstvo - to troje nikad ne mogu... Bolje biti osuđen na večitu samoću (a ko se usuđuje da kaže da sam ja sama, kad nisam), nego naleteti na "prvog pravog - pogrešnog" koji naiđe, a još plus da nije vaš tip ni za ič, ni za malo (to kad sam kao pesničko biće promatrala i tu temu)... bolje zarad svoga unutrašnjeg mira i svoje sreće odbiti baš svakog u toj lepezi prosečnih i mom tipu nedoraslih... ima ih raznih... premazanih... zamazanih... i namazanih... oni se tako "nude" kao na nekoj virtuelnoj tacni, da su postali bljutavi... a kad izgovore reč ljubav, to tako otužno zvuči... i možda im smeta što previše ponosna i poštena žena, u njihove mračne odaje malo ušeta... plaše se od previše njenog svetla... Najbolja tajna lepote jeste da volite svoje JA, a voleći svoje JA volim i one koji prepoznaju mene kao veliko JA... Nešto zaključih: ljudi se uopšte ne vole... Ljudi samo nauče kako da se vešto podnose... Po svemu sudeći "propali" poeta jeste na dobrom putu da postane ozbiljan šahista... No, ja ipak nisam "propali" poeta... samo imam drugačije neafirmisane pobude svoga pisanja i disanja... iz najličnijeg zadovoljstva,  a ne da bih zadovoljila "neukus" široke mase... Kakva čudesna samospoznaja života... Ono što je čoveka pokretalo sa samo 20 godina, sada na pragu 40-e ga apsolutno nije u stanju pokrenuti... I to je mnogo dobro, jer da je drugačije ne bi valjalo... Možda vetar današnji pokrene onu reč već odavno "presahlu" u mom srcu, pa ja opet napišem neku pesmu, sa pregrštom neke čudesne lirike... A kako da ne budem sve bolje i bolje, sa svim tim pregrštom neizmerno dobre velike volje, od koje mi sve moje, postaje sve mnogo bolje... Svakoga dana moje Ja postaje sve bolje i bolje... Mnogo bolje... A JA... На плавом хоризонту... после тутњања силних громаова и јаке олује... остало је такво немо затишје... на граници праскавог судара... тек рођеног слободарског духа и... новог пробуђеног песничког дара... На рубу данашње трапавости... послушаћу глас здравог разума... а срце нека пређе на неки виши ниво... под окриље срећне звeзде падалице... да се са изврнутим садржајима... харбро бори и на цести носи... како не би дотакло дно неке веће... избежне "пропасти"... Живот треба свести на најдисциплинованији облик људске ћутње, пред низом новостворених питања и постављене сваковрсне сумње, па тако све терати до неке нерешиве бесконачне дилеме... Muzika - čini život mlađim, a kolač slađim... Upravo pogled bacih kroz prozor ka osunčanom plavom nebu... Opazih gore visoko kao malu trunku - avion u letu... Beli trag na plavom nebu... i onako za sebe rekoh - blago onim ljudima sada u njemu...


onakav kakav ga poznah. 
što malo možeš...

Ne zakopavajte me
u žabokrečinu mlakavih duša, 
ne dopustite
da me paučina obvije
u srcima kolebljivim.
Sunce sam - rađanje svoje hoću,
slobodu tražim -
izvojujte je!

...voda je ona poezija sama -
ali ako je ne popije žedno srce čovekovo,
popiće je žedno sunčevo srce
ili zemlja - kaplju po kaplju.
Ah, voda je ona samo trenutak
koji je skupio sve od svetlosti, svežine i lepote
u jednoj šaci,
i koji sa svom lepotom gine.

I evo, mislim,
mi smo na isti krenuli podvig -
da žive vode zahvatimo
između dva brda koja besne,
u srca ljudi da ulijemo
živi kladenac poezije.

Ah, zamisli
beskrajnost ovoga toka!
Slatko šaptanje, slatko zapljuskivanje,
prelivi na suncu i na mesečini,
noćne priče,
i zastrašujuće hučanje u daljini,
opijenost dugom
u vrenju pena,
i sve to u grudima ljudskim!
Ove struje sam ja žedan -
poezije.

A gde je u nama, da li postoji
onoga starinskog junaka snaga?
Dug svoj znaš,
ali strašno je da se osetiš sitan.
Jesu li čudne ovakve sumnje?
Ko će nam oprostiti?
Ko će živeti našom dušom
kada nas više ne bude?


Dosta je ovoliko moći,
vere, vernosti naše,
da onima iza nas damo
meru srca.

I sam sam talas, što protiče lako:
pljuska, zahuči, smiruje se, ćari,
i mada ga nevrat vuče svojim mrakom,
on ipak dobro zna suštinu stvari.

Ja tečem, tečem... I korake svoje
na obali čujem kao da ih sanjam;
ja sam studen talas od kapljica spojen
i tonem kako i pesma potanja.

I obuzet ovom ravnomernom pesmom,
dižem se gore i obalu ljubim.
O vreme, koje si talasanje svesno,
zar uze nešto, i zar nešto gubim?



Blaže Koneski

Нема коментара:

Постави коментар