субота, 28. јануар 2017.

NISKOST I PODLOST NIJE "IN" I TO JE ZNAO I SVETI SAVA...




Ni jedno mesto nije zlo, kao ni vreme, no nesavesni ljudi su ti koji i mesto i vreme učine zlim... A da je zlo i zloba ono čega se najviše u vanjskom svetu treba "pribojaviti" zna se još od začetaka nas kao nacije... Prazna je moja ljuštura, u njoj ništa nema osim pregolemog umora... Umorila me sva ta zloba, ali me još nije premorila-zamorila... A za svaki prekrasan udah današnji, a kome do Univerzumu - Hvala... Isto je i sa izdahom, jer oboje su važni... Ja i danas sa lakoćom dišem... i trudim se da lepo pišem... Život neizostavno mora i treba biti neprekidna i neprestana dobro osmišljena i lepo ukomponovana uživancija... ali da to ne bude frustracija ili ilustarcija usled tuđih niskopobudnih podlosti... Moj cilj jeste da utrostručim današnju imaginaciju... i da ne izgubim ovu dobru inspiraciju... Neka Reči i danas igraju i plešu na snegu... I baš volim onaj trenutak inspiracije lepe, kada mi sa lakoćom na um sleću i u misao doleću, sve ove male mislene kovanice moje... Hvala i za tu Radost i Sreću Najveću... Dobro je imati pokatkad pauze u svemu tako ogromne, jer između pauza čovek sebi priušti dnevnu dozu razmišljanja, iz koje neizostavno mora da se rodi i dogodi to izobilje najdivnijih misli, koje i sapostoje da svakodnevnicu moju učine još smislenijom... Zato i za pauzu svaku kažem - HVALA... Svaki dan donosi po koju reč svežu i novu... Reč kroz koju stvaram priču životnu malu, a samo svoju... I tako, obično ta reč sa kojom dan počnem i započnem, istom tom rečju i u završetak sveradosni u beskraj noći odem... Pa, opet mudro sutradan započnem pletivo svoje, dopuštajući da svaki dan započne kroz zadivljujuće mogućnosti sve svoje, a i moje... I pričam pričljivo priču svoju... Ne, ja samo pišem, sve ono što trenutno kroz misli propuštam i udišem... Sa uspehom i velikom uspešnošću sklapam i sadašnje svepotrebne životne elemente... Svakom novom radosnom danu, dugujem reći, još jedno veliko i neizmerno HVALA... Širim ruke sa radošću ka svakoj divnoj i fascinantnoj životnoj sadašnjoj situaciji... Svakodnevno i povazdan iskopavamo nove temelje na kojima treba da ozidamo što stamenije sveto zdanje svoje duše lepe... No, postoje i oni koji pokvarenost svoje mašte donose kradom kad niko ne vidi kako bi time oskrnavili temelje naše... Postojano i kvalitetno za sva vremena... No, već od samog starta mnogo toga zavisi od materijala koji unutar iskopanog temelja nalivamo... Armaturu treba dobro uvezati... A posle???... Na temeljima dobra i dobrote, može se zidati i graditi do u visine... Kao graditelji i neimari svojih duša, a i života, pažljivo birajmo materijale, koje nameravamo postaviti jednom za svagda u samu srž i centar, svih svojih daljih nadogradnji i doziđivanja... Srećno i dugovečno... I koliko god truda uložili i svoje sveunutrašnje snage zdušno založili, da spoznamo vlastite kutke tišine i sve te beskrajne dubine, postoje prostranstva skrivena i čitava carstva neupoznatljiva, upravo unutar nas samih... Želim sebi (a i ostalima) još jedan divan Rambostičan Dan... Две су главе паметније од једне... Још је боље када је друга глава паметнија од ваше... No, postoje i mozgovi za koje se to ne bi smelo reći... Mislite isključivo svojom glavom... Нису лоша времена, него људи... To sam apsolvirala još na početku dolaska u sav ovaj svet sajber nemorala... С туђом штетом јефтино се долази до памети... Добро васпитање је најбоље наследство... Ко има снажне руке победиће једног, ко има велико знање - победиће хиљаду... Нису опасни они који су моћни, већ они који су осветољубиви... A nevidljivi sajber kriminalci su najosvetoljubiviji... Почињем да се бринем и то много... Мене више не може да згрози ама баш ништа... Нема те псовке... nema ni te fotografije... Тако то бива, кад човeк одједном почне да посматра све те псовке, не као птице пловке, већ као преузвишене стилске фигурине... Samo da mi ne kažu da je i to "velika umetnost"... Andrić: "Сви бисмо ми, и људи и жене, морали више да пазимо шта говоримо, јер се никад не зна докле и са каквим последицама може да живи свака наша реч у другом човеку"... 

Нема коментара:

Постави коментар