недеља, 14. август 2016.

KAD OKONČAM ŽIVOTNO DELO...



Koju knjigu večeras da prigrlim... Lawrencea sam pročitala... I setih se - "Travnička hronika" ostade ne završena... Prekid sam napravila na strani 329... Odlično, da okončam i ovo književno delo...
Neko je rekao: "Svaki je čovek umetnik"... a ja dodajem: svaki čovek samo svedoči i priča o životu na neki svoj osobit i borben način...Kad se neposlušna žena lati pera, onda svi od nje zaziru i beže, zar ne???... Izgleda da im žena najviše prija kad poslušno suđe i veš pere, ručak kuva i mesi torte i kolače... Ako su žene imalo pametne, upregnuće muškarca kao vola u tegljeća volujska kola - gumarabu... pa da i muško oseti kućni teret šta je... neka malo oru na suvo... Takođe, u ženinoj ruci mora biti bič da ošine vola, kad posustane pod preteškim jarmom... Nije baš viteški, ali je u duhu naše hajdučije...Ako sam se u šta doista zaljubila ovih post siciliajnskih dana, onda je to u stil i način pisanja Lawrencea... šteta što nije živ... Lawrence: "John Thomas kliče laku noć Lady Jane, srca puna nade"..."I tako ja sada volim krepost, jer to je mir, koji dolazi od ljubavi. Volim da sam sada krepostan. Volim, kao što visibaba voli snijeg... Sad je vrijeme, da duemo čisti i kreposni, a to je tako krasno biti krepostan, to je kao rijeka hladne vode u mojoj duši. Volim krepost, koja sada teče među nama. Nalik je na svježu vodu i kišu. Kako mogu muškarci da trče za pustolovinama! Kakva li šaka bijede takav don Juan, koji je nesposoban za ljubavni odnos, koji ne može podržavati svoj plamičak, impotentan i nesposoban da bude krepostan između dva zagrljaja"..."Stoga strpljenje, samo strpljenje. To je moja četrdeseta zima. Ja sam posve nemoćan protiv svih ostalih zima, koje su minule. No ove ću se zime priljubti svome duhovskome plamičku i biti spokojan. I neki viši misterij, koji ne da ni šafranovu cvijetu da ugine... Pa i sami su cvjetovi općenjem između sunca i zemlje postali ono što jesu. No to je vrlo osetljiva stvar, koja zahtijeva strpljivost i čekanje"..."Makako bilo, ja osjećam u zraku velike bijele ruke, kako pohlepno grabe i nastoje da zgrabe za vrat svakoga, tko hoće da živi, da živi i bez novca, i da mu iscjede život. Dolaze loša vremena, prijatelji moji, loša vremena dolaze! Ako to pođe tako dalje kao dosad, onda će u budućnosti postojati samo smrt i uništenje za te industrijske mase... Čovjek se mora braniti i boriti za svoj boljitak i vjerovati u nešto iznad sebe. Ne možeš se osigurati protiv budućnosti, osim kao vjeruješ u istinu, u najbolji dio sebe sama i u moć preko toga... Ja nema prijatelja, pravih prijatelja"..."Novac te truje, kad ga imaš, a izgladni te, kad ga nemaš"..."Žene danas govore mngo više nego muškarci, iako s manje uvjerenja. Muškarci mu mlitavi, osjećaju svuda propast i lutaju, kao da se nigdje ne može ništa učiniti. Uostalom nitko ne zna, što bi trebalo uraditi i pored pričanja. Mladi su ljudi bjesni, jer nemaju novca za trošenje. Sav im se život sastoji od trošenja novca, a sad ga nemaju. To je naša civilizacija i naš odgoj. Rudnici rade po dva da dva i po dana na tjedan, i nema izgleda, da bi se to moglo popraviti do iduće zime. To znači, da radnik mora uzdržavati porodicu do 25 do 30 šilinga! Žene su najmahnitije od svih, pa dandanas i najmahnitije u trošenju"..."...Budha se je stidljivo povukao pred tjelesnom svijesti i tom prirodnom fizičkom nježnošću, koja je najbolja čak i među muškarcima, u čistom smislu muškosti. To bi ih učinilo zaista ljudima, a ne majmunima. To je nježnost, to je seksualna svijest. Spolnost je uistinu samo kontakt, najuži od svih kontakata. I toga se kontakta mi bojimo. Mi smo samo napola svjesni, i samo napola živi. Moramo postati svjesni i živi. Naročito moramo mi Englezi da uspostavimo kontakt između sebe s nešto miline i nježnosti. To je naša nasušna potreba"..."Ja ne vjerujem u svijet, ne vjerujem u novac, niti u napredovanje, kao ni u budućnost naše civlizacije. Ako bi ljudstvo trebalo imati neku budućnost, moralo bi se mnogo promijeniti prema dosadanjem stanju"..."Živjeti znači kretati se, napredovati! Moj život neće poteći ispravnom kolotečinom. Tako da sam ja zapravo kao neki truli list i nemam prava, da miješam u svoj život ženu, ako je moj život besplodan i bez svrhe, da bi bar iznutra nas oboje osvježio. Muškarac mora pružiti ženi neki smisao života, ako će to biti osamljen život i ako je ona prava žena. Ne mogu da budem samo tvoj priležnik""...""Kažu mi ponekad, da ima u meni previše ženskog. Al to nije tako. To ne znači, da sam žensko zato, što ne volim strijeljati ptice, ili što ne marim zarađivati pare, niti probijati se u svijetu. Mogao sam lako napredovati u vojsci, ali ja ne volim vojsku. S momcima sam dobro izlazio na kraj, a oni su me voljeli i strahovali od moje srdžbe. No, više su vlasti, u svojoj gluposti i mehanizmu, ubile vojsku. Volio sam momčad i momčad mene, ali ja ne mogu podnijeti drzovitost i brljarije ljudi, koji upravljaju ovim svijetom. Eto, zbog čega ne mogu napredovati. Ja mrzim bestidnost novca, kao što mrzim i bestidnost klase. Tako u svijetu, kakav on jeste, nemam što da ponudim jednoj ženi"..."Kako vidiš, mi smo strašila dubokih mora, pa kad jastog zapne u blato, on zamuti vodu i svim ostalim. Moramo to promatrati filozofski..."..."Proždrljivost sili čovejka da zgrabi komad plijena, ali odmah se iza toga popne iz tame u eterično svjetlo, iz vlage u sušu"...""No često duša uzleti zamahom krila te se izvine prema svijetlu kao galeb u ekstazi, pošto se nahranila u podmorskim dubinama. Mislim, da je naš smrtni udes, da žderemo avetni podvodni život naših bližnjih u podmorskoj džungli čovječanstva. Ali naša besmrtna sudbina čini nas, da izbjegnemo, pošto smo već progutali svoj ljepljiv plijen, iznad površine staroga oceana u stvarno svjetlo blistavog etera. i istom tada možemo shvatiti, da je naša priroda vječna"...""Meni se čini da je apsolutno istina, da je naš svijet, koji nama izgleda kao površina svih stvari, usitinu samo DNO nekog dubkog oceana: sva su naša stabla podmorske trave, a mi smo čudnovata neka podmorska fauna, posuta ljuskama, koja se hrane otpacima kao račići. Samo u rijetkim trenucima, duša, koja se guši, diže se kroz nebrojene tisuće milja, ispod kojih mi živimo i izbija na površinu etera, gdje vlada pravi zrak. Ja sam uvjeren, da je zrak koji mi obično dišemo, neka vrtsa vode, a da su ljudi jedna vrsta riba"..."Naposlijetku, vedro je nebo najvažnija stvar u životu"..."Talijani nisu strastveni, jer strast ima duboke korijene. Oni se lako ganu, često su nježni, ali ne poznaju stalnih strasti"..."Jadna Connie se nije tako zabavljala. Ona nije voljela plesati, jer naprosto nije htjela prilijepiti svoj trbuh uz trbuh nekog nepoznatog lica. Mrzila je tu mješavinu mase golog mesa na Lidu. Bijaše tu svakako premalo vode, da ih svih namočiš. Nije voljela Sir Aleksandera ni Lady Cooper. Nije htjela da joj bude Michaelis ni itko za petama.Najviše se zabavljala, kad je mogla nagovoriti Hildu da pođe s njom kroz lagunu, daleko izvana, na kojem osamljenom mjestu na žalu, gdje su se mogle kupati posve same, dk ih je gondola čekala s nutrašnje strane rta"...




Sasvim smišljeno, prekoračim teškoću svakodnevnu i egzistencijalnu... U stvari, logika naše stvarnosti i moje, često se graniči sa korisnim znanjem... U celini svoga shvatanja, filozof kao da shvata vladavinu pravila i formirani izraz shvatanja... Poznavanje pomućuje plan traganja u odnosu na prirodu svih stvari... Svakako hladnom otkriću međusobnorođenih misli, učenje o duši toj prevaziđenoj, kao monadi ili gromadi, tek zaustavlja i dostupnost povišenog tona... Praznina i uvodni deo bez pretpostavki, beše beskonačan i jako važan... Uzimamo li sve u obzir ili beskonačno odeljujemo i pobijamo slabašne umove... Mnoštvom nismo odredili one suprotnosti visokog mudrovanja... Uočljivo jeste li, ako se kaže bez nekog hladnog smisla reči, to uveravanje ograničeno neograničenog značenja... Relativni nazivi i imaginacija, pređenih putanja, izgubljenost ili sticanje sofisticiranih otpornosti... Suština svih suprotnosti u današnjem svetu, sa posebnom pažnjom biva li srodna definiciji jednog ništavila... U toj meri gde vrlina mudroljubivosti po prvi put bez neke vrednosti pretače reči u drugačiji kontekst... Hladna otkrivanja u sebi  ne sprovode dosledno sklonost ka učenju ili sticanju znanja... Prazna nejednakost time ne ojačava one distance iili zanimljivosti, koje ostadoše neshvatljive u blizini metafizike... Ne nanalazim odgovarajući pojam i oformljeno mišljenje opravdano i ispod svakog očekivanja, a reč pravičnosti, od iskona polazi od pretpostavke... Isključim li mrak i posthumno proglasim istinu za ravnodušnu pobediteljicu, ono što se nakon toga sagradi - nije li čudotvorstvo ironije...  Zaobilazim odlučno razlikovanje svih sinteza i antiteza... Uvod u slobodu tek shvatam kao anegdotu... Principi dobrote nisu li jeretički, a očiglednost suvoparnosti, nije li ustvari po ustavu nekog višnjeg sveta... Ostrvo pisano krvlju najvećih utopista, sa osećajem onog užasa novo otkrivenog sveta... Dolina gubavaca nesavršeno se opire padanju u jednostranost... Bez velike promene ne poklapam se u svemu tome... Poznavanje stvari kvari moj empirizam i to nije pomoglo da se uvaži kao jedan od pokretača... U maglama vlastitih ubogosti, rđave starešine posebno posluže da svaki pojam onemoguće... Odumiranje ideja i neaktivnosti duha, nedvosmisleno ili varljivo, govori o nepoznatostima mnoštva... Oskudnost i nedovršenost bez usavršavanja... Suštinski tamo nema pripadanja... Izuzetak moga strujanja i zaključivanja, shvata da, bez velike težnje ni reč ne nastaje... U sasvim drugom dokazivanju, princip nemogućnosti objektivno će odoneti one argumente, da bez naročitog motiva, demotiviše beskonačnost apsurdnog ništavila... Bez posebne rasprave, sledi isprobavanje naše upotrebljivosti... Kritikovani, najpre po prirodi stvari, a onda tobože, prema rečima njihovim... Mislilac koga pokreću okolnosti, nije samo um ili razum... Sistem ograničene neplodnosti... Protivrečja u nekoliko pitanja, bez analitičkog suda... Realnost bez delatnosti, znači li smrtno pogubljenje za moju malu misao ljudsku... Bavim se svojim umom... Shvatanja jedne ništavnosti, bez idealizma, jesu li i dalje apstraktna... Sporovi života i sav onaj ropski rad, dakle, kategorčki me približiše moralu... Napori uzaludnosti ne mogu objasniti ono prevaziđeno... Na mojoj strani, otuđenost... Plitkost loših objašnjenja iskorače u nesvesno... Svesna negacija pogreške... Ostaje samo mišljenje rođeno u ekspanziji filozoskih težnji i trebalo bi spomenuti, humanost kao polazište... Šta se obično piše na kraju i kojim jezikom se objašnjava ono nespoznatljivo... Dotuklo me ili prevazišlo, da u čistoj dijalektici svedem sve na nekoliko teza... Ne treba izvoditi sva dostupna objašnjenja, jer sadašnjost se često i priviđa... No, plavi horizont u skladnosti svog tog ništavila, opaža se u živoj aktivnosti večerašnjih mislećih napora... Napuštam filozofiju do neizvesnosti ili nekog novog interesovanja... Nadahnuće ispisano nerazumljivošću tek nekog opažanja i sva znanja iz besadržajnog kosmičkog džepa, kao da pune prazninu iskričavim atomima moje male ljudskosti...

Нема коментара:

Постави коментар