Ne tugujem mnogo usled novonastalih promena iako dobro znam da me iste vode unazad...
"Kad čovjek čovjeka hvali, nikada ne zna, lje li pogodio. Zato je najpametnije, da obojica Bogu zahvale"..."Psi ne mogu nikada ništa novo pomisliti - nego misle samo ono, što je već više puta bilo"...Tako nek ste živi i zdravi još hiljadu leta... Ja više ne postojim, a ne postojite ni Vi za mene, pa taman da vam na čelu sijaju sve krune ovoga sveta i veka..Tek posle ovih dešavanja zauvek brišem iz svog okruženja i one što sam ih tobože pustila da se bar malko nadvire nad mojoj neizbežnom "propašću"...Sledeći put kad susretnem neke od onih iskopaću im oči, zato bolje da se više nikad i ne sretnemo...Ja sam od onih čeličnih ljudi koji najviše troše muziku, a nipošto kapi za depresiju...Što pre pojmimo da smo umetnici vlastitih života, tim pre bolje, uz lavinu nove pokretačke i stvaralačke dobre volje...Svaki novorođeni dan, jeste najsmelije uzmicanje ispred prolaznosti ljudske...Svaki novorođeni Život, jeste najblistavije Umetničko Veliko Delo...Svako novo razmišljanje jeste uvek i iznova nova mogućnost, da čovek samo uvidi: kako to na neke od životom zadatih tema, pa i razmišlja ili i ne razmišlja... Svejedno...Velelepno korisna, dnevna današnja afirmacija glasi: Stresu, otvaram vrata svoga srca: Idi i izađi iz moga srca!...U toj neshvatljivosti jednog ljudskog života, nema minuta, a da se čovek ne zapita: zbog čega i lepo radosni trenutci, donose i povlače za sobom, baš toliku količinu stresa...Život ne bi smeo da se svede, a niti da liči na dopunjavanje... Koliko više vremena utrošimo na dopune i ubacivanja među redove, tek toliko da nismo počesto ni svesni da vreme koje utrošimo na dopune iznosi duplo više, nego da se sve svelo na verziju pisanja u prvom naletu... Zato smislenije u Životu stvarati, nego posle sebe naknadno nekom dopunom zavaravati...Idem oprati zube...Odlučiti se za dobrotu, za neke nije ni misaoni pojam...Večiti neuništivi kilometarski kineski zid...O...čudna čuda...opet kiša...Neverovatno... kako sve odjedared stade... i ta bučna kiša samo iznenada prestade...A napolju prava letnja scena...Kišna filharmonija pljušti... Srce mi ta melodija polagano ljušti... E da mogu da je premetnem u slova i reči... Bio bi to pravi letnji potop...Moja loša procena...Oće to kod onih koji počesto gledaju kroz prozor...Izgleda da je ovaj pljusak došao uzvodno...Pa sad baš romantično pljušti...Oluja praćena jakom kišom ode niz Drinu... Spremite se...Sada je mnogo bolje... Naše nebo potresaju gromovi... i kiša umiva sparuštinu i svu tu zaparu i prašinu... Lakše se diše...Kolika je vrednost jedne kapi slobode, najbolje znaju oni koji slobode nemaju... A slobdni nisu oni koji sami ne odlučuju... Sloboda nije da se neko petlja u moja mala svakodnevna posla...I tako krenem ja u vožnju...kad na 6-om kilometru uzvodnu natuštilo se samo tako...Udari silovit vetar da duva...I stanem ukraj puta...Oluja ode dole ka varoši...I kad se sve stišalo...Vratim se nazad...I sad mi žao što ne nastavih još 7 kilometara uzvodno...Ma došla i kola po mene...Svi se uplašili tzv. nevremena... A sunce sijalo i baš beše prijatno za vožnju...Al ne vredi...Ljudi oko mene neverovatno bojažljivi i bespotrebno brižni...Ko da ja ne znam da se zaklonim od eventualne oluje...E tako ja prolazim kroz život...Mene bi trebalo preparirati na ovoj stolici...Šta ima lepše od preparirane ptice...
"I hear the darkness calling... it whispers your name two hearts afraid of falling... and love takes the blame... Angel just hold me close... tell me that you understand you are the one who knows... heaven is in yours hands"..."In the city of darkness I know that hope still shine let it shine... It is hell on earth and heaven is gonna fall somebody tell me where do we belong oh we gotta be strong... Always remember... never surrender"..."Hold me like a man but you treat me like a fool... Cruel... you love is so cruel... to do things you do... to treat me like you do... Oh baby you hurt me deep inside I am man... i got the pride you tear me up... got no place to hide... why... do you do what you do"..."Love always plays the fool the hands of fate can be so cruel their tears fall under a blood red sky"..."My fight was broken my hope was gone but part of me was holding on"..."No matter wrong or right dont want no second hand life... it is a second hand life we are given like a heart that has turned to stone"...
A. G. Matoš: "Dobrota je na žalost u svijetu kao i pamet u statističkoj i parlamentalnoj manjini, pa ima čudesa, najveće je čudo činjenica, što ta manjina ipak vodi čovječnastvo, ne vjerujući u vrijednost ljudi, ali vjerujući u apsolutnu vrijednost dobrog čina"..."Jer, kod nas se ima smisla i osjećaja za loše knjige. Inferiorni shvaćaju i osjećaju samo svoje, samo inferiorne autore"...
Ivana Brlić Mažuranić: "Ako je komu žao, što je pripovjest već gotova, neka pregleda još jednom cijelu knjigu i neka pokuša izbrojiti komu je sve pomogao na putu šegrt Hlapić, malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce"..."jer se ljudi ne poznaju po odijelu nego po očima"..."Srećni ljudi, naime, putuju, a da i ne znaju da putuju"..."Zato treba uvijek malo pričekati prije nego li se počne uzdisati"..."Oblaci ne idu onako, kako ljudi govore, nego onako kako ih vjetar nosi"..."U dobroga gospodara uvijek je i dobar konj...""Po noći životinje ne bježe tako od čovjeka kao po danu i nijesu tako plašljive, a to zato, jer životinje znadu, da se čovjek boji u noći, a one se ne boje"..."U noći svaki čovjek tiše govori, jer je takav mir, da se svaka riječ daleko čuje"..."njihove su ruke bile tako crne, da su i zlatni dukati na njima potamnjeli"..."Na svijetu ima, naime, srećom tako malo opakih ljudi kao što ima malo pušivoga boba u zdjeli, pa su i u ovom kraju živjela u to vrijeme samo ta dva opaka čovjeka. Ali Hlapić je bio siromašno dijete, a siromašna djeca poznaju cijeli svijet"..."Sada dolazi sedma noć Hlapićevog putovanja. Sve, što se u toj noći dogodilo pričinja se kao pravo čudo. No čuda ima svuda na svijetu i svi ljudi zajedno ne bi mogli izmisliti tolika čudesa, koliko ih se svaki dan na svijetu događa. Pa tako je i Hlapić na svom putu po bijelu svijetu doživio te noći mnogo čuda i mnoge neobične i pogibeljne zgode".
"Ali zato ipak neka nitko ne bude u preveliku strahu. Hlapić je tako malen i tako dobar, da će valjda srećno izbjeći svakoj pogibli"..."Brige dolaze i prolaze same. Ne koristi misliti!"...""To je dobro", pomisli Hlapić, "jer tko može da bude žalostan taj će biti i dobar!"..."O! Siromah Hlapić! Tako je bio dobar! Svakomu je htio da pomogne, a sada je pao s krova i nitko ne zna da li je živ ili mrtav"..."Hlapić je sve to vidio i nije mu bilo pravo. On je ostao kod svoga posla i mislio je ovako: "Gita nije kriva, što ne zna raditi, kad je nije nitko učio poslu. A sada, kad već zajedno putujemo, moram se ja brinuti za nju, pa ću joj dati polovciu svoje večere"..."Ja ne trebam takvog težaka! Tko ne radi, ne treba ni da jede!...No Gita je već izdaleka opazila, da ide gospodar sa šibom. Ona dakako nije htjela čekati, da gospodar dođe blizu, nego je brže-bolje bacila grablje, uhvatila svoju papigu i dosegla svoj svežanj, a onda pobjegla vješto kao vjeverica u grmlje... Tako je Gita ostavila posao i bogzna kakva je misao niknula u njezinoj cirkuskoj glavici!"..."Putuj srećno! Tvoje su čizmice jake, a da imaš dobru glavu i čvrste šake, to smo sada vidjeli"..."Ja sam već odavno čitao u šoštarskom kalendaru: Gdje se lud s mudrijem bije, tu jednaka borba nije"..."Onome, koji ima jake cipele, čvrste šake i pametnu glavu, dobro je na putu"..."Vi ste htjeli baciti u oganj čizmice. Meni je žao, pa idem u svijet da ih razgazim. Onda neće biti pretijesne. Budite bolji s Vašim drugim šegrtom. Dajte mu više juhe i mekši kruh. Čizme ću Vam vratiti"..."Bio je neki mali postolarski šegrt, koji nije imao ni oca ni majke. Zvao se Hlapić".
"Hlapić je bio još malen kao lakat, a veseo kao ptica. Cijeli je dan sjedio u poderanim hlačama i crvenoj košulji na malom postolarskom stocu, koji je imao tri noge, i cijeli je dan zabijao klince u čizme i šivao cipele. Cijeli je dan fućkao i pjevao kod posla.
Hlapićev gospodar zvao se majstor Mrkonja, a bio je zao i strašan. Tako je bio visok da mu je glava sezala do stropa u njihovoj maloj sobi. Imao je kuštravu kosu kao lav, a duge brkove do ramena. Njegov glas bio je tako jak i krupan kao u medvjeda.
Majstoru Mrkonji dogodila se jedanput u životu velika žalost i nesreća, pa je onda bio vrlo tvrda srca. Kakva se nesreća dogodila majstoru Mrkonji, to će se istom mnogo kasnije iz ove knjige saznati"...
Нема коментара:
Постави коментар