Neki ljudi ni posle svih veštačkih simulacija, a ni manipulacija, ne uspeju da postanu nazovi braća...Ave Cezare i Tebi!!!...Danas, kao i svagda, nije bilo, a niti će biti isplatljivo - biti "advokatom nepismene raje"...
Mihailo Lalić: "Možeš li mi jednom riječju reći zašto je propala stara kineska civilizacija?"..."Dogma", kaže sveznalica. "Zbog dogme je propala"...se dočepam starih čarapčina od hartije i filozofije, te da mi prođe vrijeme...Ipak je teže s krajem no s beskrajem na kraj izaći, zato što smo u kraj sigurni, njegovi smo. Beskraj je tek pretpostavka, fantazija koja nas dovodi na ivicu provalije: otkrivamo besmisao našeg postojanja gdje su nam na izbor date 3 verzije: ovo što jesmo, ono što ćemo biti poslije kraja, i ono što bismo bili kad kraja ne bi bilo. Nijedna od te 3 mogućnosti nije privlačna, a četvrte nema...Na ono što priča Homer ne može se staviti datum. Strogo uzevši, to i nije prošlost. To je jedna vremenska kategorija koja lebdi nad vremenom, stalno žudeći za sadašnjošću...Kod ljudi, naprotiv, sve je stalo ili krenulo nekud unazad. Čuju se i razumiju samo prijetnje i ucjene. Nema dana kad se ne nišane, izazivaju, čerupaju i čereče. Sveštenstva, crkve, države, partije - niko nikog ne razumije ni kad gaču sličnim ili istim iznijansiranim diplomatskim žargonima. Nemaju vremena ni da čuju jedni druge, pošto svako svoje jektenije sa svoje džamije ćurliče. Ima tumača svakojakih, sa svake strane - od toga galama ne postaje manja, ni manje mutna i krvava...Mislim da je vjerovanje u seobu duša poteklo iz onoga što se vidi, a vidi se da braća ljudi manje ili više liče na braću i sestre životinje. Neki im liče licem, neki stasom ili ponašanjem. U tome su više klase više odmakle. Njihovi se pripadnici profesionalno trude da oponašaju toteme predaka - kurjake, međede, veprove, orlove, a njihovi pomagači pse i lisice...Razlika je samo u tome što se u ratu i u miru neko snađe, a neko ne snađe. Dvojaki se bolje snađu, i tu ništa ne pomažu lijepe priče o poštenju...Oblaci odlaze, a mi ostajemo. Ostajemo dok se može, nestajemo kad se mora...Moji junaci nijesu bili takve sreće. Naprotiv, često su bili prisiljeni da nespremni i zbunjeni odigraju svoje uloge pred publikom koja ih mrzi iz dna duše, zavidi im, ruga im se, sveti im se, rezili ih i gleda ih preko nišana, pažljivo cilja i vješto gađa iz busije. Nevješti poslu i zanatu, branili su se neprecizno, odstupali neodlučno, više ginuli nego što su ubijali - pa im je i to ubrojeno u krivice...Smirilo se poslije svega. Ne puca se kao prije, ali se borba i dalje nastavlja - neravnopravna kao vazda. Traži se junaštvo bez publike i protiv publike sakrivene u busijama i podmukle...najteže je prikazati dobrog čovjeka. Ma kako se pisac trudio, mučio i cijedio da ga učini shvatljivim i vjerovatnim - plemeniti, dobri čovejk i dalje ostaje stranac, tuđin, nevjerovatan u svijetu navijenom da od dobrih napravi zle...Poznato je da ćurke i patke usvajaju i materinski odgajaju malog fazana ili kokošije pile. Dobrota prirode nije čekala čovjeka da dođe, da je on pronađe. To da je čekala, možda nikad ne bi dočekala: čovjek, golišavo i jadno stvorenje, ne bi se mogao održati da ga nije dočekalo milosrdno krilo prirode.Dobrota je stara, stara. Možda je i zastarela i malaksala, možda sudbina traži način da je u ljudskom rodu ukine - bar tako izgleda prema filmovima koji nam dolaze sa Zapada. Tamo sretamo junakinje, na primjer one iz Dinastije, što bi radije svoje otrovale no tuđe pomogle i podigle...Budnost je nasilje i prokletsvo podjednako omrznuto na jugu i na sjeveru. San je bolji, kaže Hajne...Ne primiči se ponoru istine - jeziv je...Tako me ima u daljini, u prošlosti, na nekoj zvijezdi... Ima me svud gdje pogledam, i to nijesu samo mjesta kroz koja sam prolazio: nazirem neka iz budućnosti - po nečem ih prepoznajem i čudim se kako su slična sama sebi kao da su već stvorena...Čas sam jedno a čas drugo, a između toga ništa, nekad sasvim blijedo ništa, prosto ništa uspavano i tri tačke...Sloboda nije zvijer u šumi - da se opkoli i uhvati... Sloboda je nešto živo i cijelo: ako je ubiješ za jedne, ubio si je i za druge. Ako je uplašiš mašući oružjem, ili je zatvoriš u ogardu - ona više neće biti sloboda, pa ni ličiti na nju neće i ne može. Strah je preobrazi u neslobodu, u pretvaranje i lagariju - pa šta ti vrijedi da osvojiš nešto što će biti blijeda slika ili utvara od onoga što si tražio?... zašto je, pored toliko visoke učenosti i pameti, u našoj zemlji glupost tako moćna, a pamet nemoćna?...Nazirem da je glavni razlog to što se kod nas dohodak dijeli - "po božjoj pravdi": ko ima više grabi još više, a ko manje - navikava se da prođe s manje.Tako, uoči svakog sastanka mirim savjest. Dosadilo mi je to mirenje, jedva čekam da mi prođe mandat od kojeg sam se uzalud branio...Tragovi našeg žamorenja, naših zamjerki i kritika upisuju se u biltene koje niko nije lud da čita...Žale se - ne baš bez razloga. Prosvjetni radnik s fakultetom ima platu od 4.200 dinara, a njegova žena s osmogodišnjom školom radi u zadruzi - plata joj je 4.800. Zar i njemu ne bi bilo bolje da nije učio školu? "Funkcioneri" zadruge, seljaci, čine isto što vide od viših rukovodilaca: sami sebi odrežu platu često dvaput veću od plate prosvjetnih radnika...Tako je šugavi konj ostao da širi zarazu. Sad nije sam, niti je zaraza ostala samo na konjima..."O, živote idiote!", što rekao srpski pjesnik...I moja je zemlja poražena, ali ne u ratu no u miru, ne od neprijatelja no od saveznika: jedni su je odgurnuli s kolosijeka, a drugi je prihvatili da je deru kamatama. U tom procjepu, u tom mlinu - prezadužena, osiromašena, otadžbina gastarbajtera, izvoznica džeparoša i gangstera - šta kome ima da kaže ona, koga može interesovati o čemu njen pisac priča?...Njen pisac, čija riječ ne prelazi ni preko prvih obnovljenih vjerskih plotova, pojačanih republičkih međa, nazubljenih opštinskih taraba...Za koga to pišem, kome upućujem svoju riječ?...Čitav sat sam izdržao da to slušam: sto godina ponavljaju stare stvari i prodaju ih kao nove...Onda jedan komunista, začuđen, pita:"To znači da ljudi ne smiju znati istinu?"."Da, istina ponekad nije revolucionarna", kaže drugi.Time je dosta dobro okarakterisan trenutak u kojem "civilizovani svijet" životari i tiho cvili...Riječi su mu uvenule i nekako se smežurale, nijesu ono što su bile, nema volje da ih ređa...Navikli smo da nagrada nije pravda...Predstava o umjetnicima kao budalama i sanjalicama najveća je glupost. Odakle samo ljudima ta ideja da su umjetnici osobenjaci koji žive u oblacima?... Umjetnost je odnos jednog čovjeka prema svijetu. To je RAZUM, upravo kao i sam ŽIVOT. Ljudi koji ne shvate da devet desetina života čini razum upadaju u niz problema..."Ne dam!", viknuo sam u slušalicu. Tako: da i ja nekom nešto viknem, a ne samo oni meni!...Budući svijet može biti oslobođen banalnosti, nedostataka, dosade, grubosti i nepravde, a zato treba dolazak te budućnosti ubrzati milom ili silom...Sigurno je samo jedno: pisanje je uzaludna borba protiv zaborava... Osim toga, pisanje je nešto slično amaterskoj speleologiji. Privlači nas donji svijet, spuštamo se da privirimo i oslušnemo šta je to što odjekuje, huji, ječi negdje dolje. Povratak otuda nije baš siguran. Ako se vratimo zdravi i živi - znači da smo prerano pobjegli; ali ako se dublje zaglibimo - više se glava ne iznese. "Ili se vratimo, a bez kose kao Herakle, ili bez jednog dijela stražnjice kao Tezej"...Opet se pitam zašto pišem i ponovo dospijevam do nejasnog odgovora: pokušavam da priberem neka iskustva, uz pomoć njih da odredim je li ovo takozvano SAD I OVDJE samo haos u kojem ima nekih prividnih ponavljanja koja nas varaju te nam se čini da smo naslutili zakonitosti, ili u tom vječitom pokretu ima i stvarnih oslonaca koji se sastoje od nalaza osvojenih pipanjem po marku i zapisanih prutom po vodi...Ima nekih što u stvari misle, a sve češće i govore, da je suvišno i to što je napisano...Znate, daroviti ljudi ne vole naređenja. A drugi, opet, ne vole što oni ta naređenja ne primaju. U političkim kampanjama, kakve smo mi imali, takvi daroviti ljudi su prve mete. U toku kulturne revolucije stvari su se svuda iskomplikovale, ali nigdje tako kao među piscima i umetnicima...Sve se menja, samo "zanat spisateljski" ostaje i dalje pod prokletstvom...Čini mi se da je dovoljno: neprijatne pisce i njihove nezgodne knjige zatvoriti u neki geto, a pri tome upozoriti kritičare da te pisce ne pominju i informisati izdavače da te knjige više ne štampaju. Zaborav će učiniti sve ostalo.Zar i to nije makartizam, ali - prikriveni?...U stvari - sve mora da zastarijeva, i sve brže, kao što se svakog dana sve više motora i kompjutera upreže u kola što sve žešće vuku ispamećeno čovječanstvo u ambise budućnosti...Uopšte je priroda našla odbranu od svega, osim od čovjeka. Kojom li će ga mukom umoriti kad joj dosadi da se s njim igra?...Kazujemo, uzalud, odavno. Ponekad čak i vičemo, ali čuju nas samo kad odluče da nas kazne. Jedne da kazne, druge da zastarše, ali nikad da objave ili da nešto promisle o tome... Neko je to najzad morao da kaže...Mlada čaršija uzela je čovjeka na zub, a ona je povezana - dodaje ga ruka ruci, noga nozi: jedni ga ribaju po novinama, drugi na radio-emisijama, treći ga peglaju ili ironišu na televiziji, četvrti ga cinkare vlastima opštinskim i republičkim...Pored klasnog elementa, moralo bi se uzeti u obzir da: što nekim temperamentima odgovara i može da godi, to druge navodi na režanje, a režanje je uvertira hajke...Sve su redakcije, ekrani i emisije naštimovane u tom pravcu. Pozorišni i književni kritičari uglavnom drndaju istu melodiju.Stvorena je moda, klima, obaveza, direktiva, nešto kao "estetička uniforma", kanon, šablon, određeni znaci raspoznavanja. Svako ko hoće da napreduje u karijeri, mora da se povinuje tom kodeksu...Zašto je sad nekom stalo da im pisanje obescjeni, da im ubije volju za rad, da im oružje izbije iz ruku - to ili je političarska manipulacija, ili spada u patologiju...Ima ljudi koje oskudica, profesija, ili navika, ili sve tri jedna s drugom, pretvore u lisice (lihvari, bankari berzijanci i makroi), ili da budu ljući od pasa (podoficiri, vojskovođe, proslavljeni advokati), gori od hijena (ucenjivači, špekulanti, trgovci drogom, mafijaši) i da budu vuci kad nijesu gladni (policajci).To potvrđuje staru izreku, ne znam čiju, da je u moralnim shvatanjima veći razmak između čovjeka i čovjeka nego između čovjeka i psa...Šta može ostati od komunizma kad se susretne s ovim razornim talasima?... Ne mnogo više no od hrišćanstva ili drugih neuspjelih pokušaja usrećivanja"...
Нема коментара:
Постави коментар