Prvoslav Ralić: "Mnogi potcenjuju prašinu a u njoj vri život"..."U ljudskoj svakodnevnici treba tražiti dostojanstvo u svemiru bezmerje nepoznato i beskonačno"..."Boje su same razdelile kosmos nebo iznad zemlje je plavo iznad Marsa ružičasto žuto"..."Kosmos se ne otkriva ljudima čovek neće naučiti njegov govor"..."Vreme počinje uvek ispočetka čim zvezda umire i grom udari"..."Proticanje vremena ljudska je igračka za smiraj i rad"..."Razvoj nema kosmičkog značaja to se ljudi zbunjuju svojom konačnošću"..."Kosmos voli prostor ne udvara se vremenu tek čovek vreme stvara"..."Momenat trenutka celina je večnosti kosmos tako živi i uči"..."Pepeo nije svedenost već suština vatre"..."Svi zaboravljaju da je kosmos uglavnom prazan da smo mi među samotnim lutalicama neuočivi"..."Ljudi su od svog nastanka do nedavno noću posmatrali zvezde i razgovarali sa njima danas gledaju televiziju i ćute"..."Napor ljudskog uma da uđe u tajne kosmosa može se samo objasniti kosmičkom prirodom uma"...
Ivo Andrić: ""Iza svih mojih gorkih riječi krije se, ipak, uvijek ljudsko lice sa svojom željom za srećom"..."Zaželjeh da živim samo pokretima i samo kao sjenka na bojama zemlje i neba, bez glasa i i mena i s malo bola, tek koliko je potrebno da se živi"...Bog "je mirno srce svih atoma"..."Bićeš možda pobjednik strasti i visoko nad zemnim kalom osjetićeš bijelu radost čistoće i visine, ali srećan nećeš biti nikad"..."Daj mi u ovaj dan kameno srce koje ne zna samilosti, koga neće taknuti slabost ni pomjeriti udarci.Daj mi u ovaj dan tvrdu, ponosnu dušu, da niko ne vidi ni moju časovitu nježnost, ni moj vječiti bol.Daj mi čelično tijelo bez strasti i potreba da mogu od svanuća do noći ostati u svojoj nepomućenoj samoći, da ništa ne trebam od ovih ljudi i da im ništa ne moram dati"..."Zanimljivo je posmatrati nježnost s kojom ljudi gledaju sami sebe"..."Kad pogledam NATRAG, čini mi se da mi preostaje još samo umrijeti. Kad pogledam NAPRIJED, čini mi se kao da sam tek od juče na svijetu"..."Žao mi je čovjeka"..."O, Bože, čemu sva muka vječno žednog i vječno svjesnog: ja?"..."U svakoj provinciji ima jedan očajan strah od dosade"..."Knjige su dobre; neka i ljudi; ali mnogo mi je bolje gledati kako kiša pada. Moj odnos prema pojavama u prirodi nema ništa od ljudskih odnosa, ni tjeskobe, ni obzira, ni sitničavosti. Ja tonem u njima i upijam ih u sebe, u isto vrijeme"..."Sav sjaj što ga Bog svijetom prosipa plavi oči moje. Vezeni su ćilimi od sunca i sjenka. Ognjen miris ima vino života. Srce mi pod grlom bije.Za dug život i veliku radost!"..."O gde je ona mukla riječ, tiha, nerazumljiva, dobra riječ, što svijetli u mraku kao mali, mali oganj koji se nikad ne gasi?Gdje je riječ utjehe?Juče i sinoć i jutros još sam je znao, zašto se ne javi sada u meni, sad kad mi je gorko teško, zašto ne sine kao dalek oganj treptave zvijezde, kao veseli sjaj oka?Kako, kako sam je mogao zaboraviti?"...
Ja: Od prapočetka do večnosti, kroz stihove i prisećanja, pronaći kroz pronalaženje sve one momente duhovnosti, što potresaju dušu, za one trenutke večne i to samo onda kada su duhovi duša predosetili da su se u tom susretanju stihova, dotakli i u večnosti prapočetka već u nekom prošlom životu sreli...
Нема коментара:
Постави коментар